Pet i trideset je sati jednoga rujanskog predvečerja, a Trg Attiki u centru Atene pun je uglavnom Afganistanaca migranata.

Atmosfera je mirna i opuštena, žene odjevene u hidžabe čavrljaju i sjede na klupama, muškarci razgovaraju i puše, djeca se igraju među gomilom. Prizor nadzire sedam policajaca u službenoj odori. Nešto kasnije osvetničke su snage ovdašnje neonacističke organizacije Zlatna zora napali trg i rastjerali migrante, a potom dijelili letke koji pozivaju na “kažnjavanje” useljenika i “političara izdajnika” koji su im dopustili da dođu u Grčku. Nije jasno je li policija sudjelovala u napadu iako se nakon nedavno održane rasprave u parlamentu počelo govoriti da je atenska policija blisko povezana s krajnjom desnicom. Ono što jest sigurno je to da su sljedećeg dana nestali i migranti i policija te da je skupina namrgođenih Grka držala stražu na “heleniziranom” trgu. Stvarni aparthejd kojem sam svjedočio u ovoj oronuloj četvrti samo je jedna epizoda u nesmiljenom ratu protiv ilegalnog useljeništva koji počinje nalikovati mračnim razdobljima europske povijesti. U posljednjih 12 mjeseci vidio sam kako francuska policija u Calaisu useljenicima beskućnicima otima deke u nečemu što su nazvali “akcijom čišćenja”. Vidio sam izgladnjele Somalce u Grčkoj kako kopaju po kantama za smeće, afganistanske azilante koje francuska policija naganja po napuštenim peronima, potpuno osiromašene Malijce koji žive u ruševnim zgradama na jugu Španjolske te useljenike iz Afrike koji se od policijskih racija skrivaju u marokanskim šumama. Svaki ovaj muškarac i žena ima svoje razloge za prelazak europskih granica. Neki su tražili poslove i priliku da nešto novca pošalju kući. Drugi su pobjegli s bojišta “rata protiv terora” u Iraku, Afganistanu i Somaliji.

“Uvijek gledamo naprijed. Uvijek se nadamo da ćemo moći živjeti u drugoj zemlji”, rekao mi je nedavno jedan Somalac bez doma. Te univerzalne ljudske želje za mirom, sigurnošću i prilikama za napredak sve je teže ostvariti na kontinentu gdje se službeni progon ilegalnih useljenika često udružuje s popularnom mržnjom prema useljenicima. Priča se počela zaoštravati u siječnju kad je afričke berače naranača iz talijanskoga gradića Rosarna otjerala naoružana lokalna rulja. Umjesto da taj nasilni čin istraže, vlasti su uhitile i izručile 1300 migranata. U Španjolskoj su legitimiranja i uhićenja useljenika ljetos postala toliko česta da je ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država turiste Afroamerikance u kolovozu upozorilo da bi ih španjolska policija mogla maltretirati i pritvoriti. Upozorenje je povučeno dva dana prije posjeta Michelle Obame. U rujnu je novoosnovani i naoružani tim za brze pogranične intervencije poslan na grčkotursku granicu. Nakon desetljeća nemilosrdnog nasilja diljem kontinenta useljenici bez dokumenata mogli bi postati potkategorija čovječanstva i meta koja se može napasti bez posljedica. Vlade diljem svijeta militarizirale su svoje granice novim zakonima, ograničenjima i tehnologijama kojima je cilj odstraniti neželjene migrante. U SAD-u, Južnoafričkoj Republici, Maleziji i Izraelu useljenici bez dokumenata tretiraju se kao prijetnja državnom identitetu i društvenoj stabilnosti te kao izvor nepoštene tržišne konkurencije.

Međutim, postoji opažljiva razlika između nemilosrdne i agresivne reakcije Europe na useljenike bez papira i nastojanja Europske unije da postane “mjesto slobode, sigurnosti i pravde”. Neke vlade lijevog centra želju Europe da pojača granice opisale su kao pokušaj umirivanja krajnje desnice i osiguravanja društvene stabilnosti i integracije. No ono što se događalo u posljednih 12 mjeseci dokaz je da se njihova nastojanja zapravo kreću u smjeru ozakonjenja isključive protuuseljeničke politike u Europi iako mnogi ekonomisti predviđaju da će nekim europskim zemljama useljenici biti potrebni ako žele ublažiti promjenjive demografske trendove, ostati konkurentne i imati dovoljno jaku radnu snagu kojom će namiriti mirovine sve starijeg stanovništva. Moguće implikacije nisu ograničene samo na one koji europske granice prelaze bez putovnice. Godine 1941. izgnani židovski pisac Stefan Zweig raspravljao je o useljeničkim ograničenjima koja su uvedena nakon Prvoga svjetskog rata “tijekom kojeg su se ljudi branili protiv svih stranaca i gdje stranci nigdje nisu smjeli kročiti”. Zweig smatra da je “intelektualna epidemija” ksenofobije otvorila put nacizmu. Danas, na kraju tmurne godine u kojoj su migranti žrtvovani diljem kontinenta, stroge granične mjere u Europi teško da će dovesti do topota vojničkih čizama i svastika, no možda bismo se morali zapitati vode li novoj vrsti barbarstva.

Matthew Carr autor je knjige “Krv i vjera: Čišćenje muslimanske Španjolske”.