Evo jedne zagonetke: ako neki znanstvenik ili inženjer dobije otkaz, utječe li to na bruto domaći proizvod? U vrijeme kada je pisan ovaj tekst većina ekonomista je očekivala kako će američka ekonomija u trećem tromjesečju ostvariti rast BDP-a i tako prekinuti negativan niz od uzastopna četiri tromjesečja (što se i dogodilo).

Rast BDP-a od 3,5 posto najveći je rast u posljednje dvije godine. Taj će podatak najvjerojatnije biti dočekan kao dokaz da je recesija u Sjedinjenim Državama došla svome kraju. Štoviše, rast BDP-a, u kombinaciji s oštrim padom nezaposlenosti u trećem tromjesečju, dat će naslutiti da je i produktivnost u tom razdoblju također zabilježila rast. Dobre vijesti, zar ne? Problem je jedino što bi podaci o rastu BDP-a i produktivnosti mogli biti ozbiljno preuveličani, možda za jedan posto, a možda i više. To je zato što službene statistike u većini slučajeva predvide “neopipljive investicije”, poput poslovne potrošnje na istraživanja i razvoj, dizajniranje proizvoda i obučavanje radnika. To je dobar dokaz koji naslućuje da kompanije, kako bi smanjile troškove i potaknule kratkoročne profite, režu takvu vrstu potrošnje koja je nužna za inovacije. Bez investiranja u “neopipljivu imovinu” Amerika ne može biti konkurentna u globalnoj ekonomiji temeljenoj na znanju. Ipak, nećete vidjeti da se taj pad odrazio na BDP i statistike o produktivnosti. Vladini statističari pokušavaju u 21. stoljeću klesati poprsja s alatima iz 20. stoljeća. Ne samo da to iskrivljuje presudne podatke koje investitori, kreatori politika i korporativni rukovoditelji koriste kako bi procijenili stanje u ekonomiji, već i stvara lažni osjećaj utjehe u vrijeme dok se Amerika bori s okrutnom recesijom. Evo otrežnjujućeg podatka da kompanije iskrivljuju budućnost kako bi ostvarile kratkoročne profite: prošle godine stopa zaposlenosti znanstvenika i inženjera u Americi – ljudi koji stvaraju sljedeću generaciju proizvoda i SAD čine konkurentijim na duže razdoblje – pala je za 6,3 posto. Ipak, ukupna stopa zaposlenosti pala je za jedan posto. “Uistinu ima vrlo pametnih ljudi koji se bore s pronalaskom posla”, kaže Josh Albert, direktor pri Klein Hersh Intarnationalu, tvrtki za traženje visokoobrazovanih stručnjaka. To je velik problem jer je output takvih visokoobrazovanih radnika posljednjih godina postao vrlo važan dio američke ekonomije. Novo istraživanje Carol Corrado sa Sveučilišta Maryland pokazuje da su investicije u “neopipljive sektore” u 2007. godini iznosile oko 1,6 bilijuna dolara, dok je investiranje u opipljivu imovinu, poput strojeva i zgrada, potrošeno 1,2 bilijuna dolara. U 1995. godini je investiranje u ta dva sektora bilo jednako, dok su 1985. opipljive investicije bile za 40 posto veće.