Na jeziku tuareških nomada, koji se stoljećima kreću udaljenim područjima južne Sahare, riječ “tinariwen” znači “pustinje”. No otkako je istoimena glazbena skupina 2001. godine izdala svoj prvi nosač zvuka, članovi skupine nisu snimali na domaćem terenu, već u studijima u Parizu i Bamaku. Glazba Tinariwena žestoki je spoj berberskih, arapskih, zapadnjačkih i južnoafričkih stilova, a na albumu “Tassili” vraćaju se svojim počecima.

Album je nazvan prema spektakularnom kanjonu i pješčenjačkim lukovima u blizini granice Alžira i Libije, a snimili su ga ondje, boraveći u šatorima i sjedeći oko logorske vatre slične onoj oko koje su sjedili osnivači grupe, politički azilanti koje je u izbjegličkim kampovima povezala glazba. “Htjeli smo se vratiti korijenima, ishumaru, to jest azilu ili odmetnutosti”, objašnjava basist Eyadou ag Leche. “Tada bismo sjeli oko logorske vatre, pjevali i izmjenjivali se na gitari. Tinariwen je rođen iz tog pokreta, iz te atmosfere, a ishumar možete osjetiti na Tassiliju.”Tinariwen je 1979. godine osnovao pjevač i gitarist Ibrahim ag Alhabib, koji je rođen u Maliju, ali je iz te zemlje pobjegao dok je bio dijete, nakon što su mu vladine snage otele i ubile oca prilikom pokušaja gušenja pobune Tuarega. Danas pedesetjednogodišnji ag Alhabib vrijeme provodi u Alžiru, Nigeru i Libiji, gdje se pridružio tuareškoj vojsci koja podupire pukovnika Muamera Gadafija. Ondje se zahvaljujući pisanju pjesama o Tuarezima, koji kruže od jedne do druge zemlje, a ne pripadaju ni jednoj, prometnuo u predvodnika pokreta otpora i autonomije. Do 1985. godine “pjesme Tinariwena već su kolale Saharom na kasetama koje su se stalno umnožavale”, kaže Andy Morgan, bivši menadžer grupe koji piše pjesmu o Tinariwenu. U proteklih deset godina Tinariwen je stekao popularnost među američkim i europskim pop glazbenicima i publikom koja čezne za izvornom glazbom i stavom. Gitara Tuarezima nije tradicionalan instrument. Ag Alhabib se prisjeća kako je kao dijete glumio da svira gitaru nakon što ju je vidio u filmu, no kad su se on i ostali članovi Tinariwena devedesetih godina vratili u Mali, počeli su gajiti instrumentalni stil moderne rock skupine.

“Njihova nam se glazba u jednom trenu učini poznata jer započne gitarama i reakcijom vokala, no i dalje je egzotična”, kaže gitarist Wilca Nels Cline, koji je na uvodnoj pjesmi novog albuma “Imidiwan Ma Tennam” odsvirao uzbudljivu i uznemirujuću gitarsku pratnju. “Slušate pjesmu koja je čisti rock, ali ogoljeni. Ostavlja dojam tajne i čežnje, što stvara opipljivo raspoloženje, privlačno različitim tipovima ljudi. Sjajna je to glazba i to ne samo za gitariste.” Njihovu glazbu ponekad nazivaju “pustinjskim bluesom”, a pjesme skladane u molu stvaraju zvuk koji podsjeća na blues. Međutim, članovi skupine radije kažu da se radi o “asufu”, osjećaju njihove kulture koji na jeziku tamasheku opisuje duhovnu bol, čežnju, nostalgiju i prazninu pustinje, što ih, priznaju, donekle povezuje sa sviračima bluesa s Mississippija i Chicaga. “Čuo sam da je dobar dio Afrikanaca u Sjevernu Ameriku došao iz zapadne Afrike, iz našeg dijela svijeta pa je to sve ista veza”, kaže ag Leche. “Mislim da je svatko tko je proživio nešto teško osjetio ovaj asuf, ovu bol i čežnju. Zato je njihova glazba slična.” Za snimanje “Tassilija” stotine su kilograma opreme morali dovući u kanjon uvučen duboko u pustinju, a generator odvući 140 metara od glavnog šatora kako se buka ne bi čula na snimci. “Ovoj glazbi treba prostora, mora biti divlja i slobodna”, kaže Ian Brennan, američki producent albuma. “Drukčije razmišljate kad vas okružuju zidovi”, kaže ag Leche. “U studiju i gradu morate jesti u određeno vrijeme i držati se rasporeda. U pustinji je sloboda potpuna – radiš što hoćeš kad hoćeš. Kad nastupamo na pozornici, vidite da smo ondje, ali naše su misli na drugom mjestu – kod kuće.”

Larry Rohter