Spašavanje svijeta nezahvalan je posao. Jedino što je neosporno kod 700 milijardi dolara vrijednog plana američkog ministra financija Hanka Paulsona i predsjednika američke Središnje banke Bena Bernankea za zaustavljanje financijske krize je da u njemu svatko može naći nešto što mu se ne sviđa.

Ljevica ga optužuje za pljačkanje poreznih obveznika kako bi se spasio Wall Street, desnica ga optužuje za socijalizam; ekonomisti omalovažavaju njegove tehničke sposobnosti, a politolozi njegove široke ovlasti. Administracija je ustupila mjesto Kongresu, George Bush je preko televizije uputio javni apel, a Barack Obama i John McCain su zamrznuli svoje predsjedničke kampanje. Usprkos tome, u trenu kada je Ekonomist otišao u tisak razlike su ostale. Postojala je šansa da će Kongres reći ne. Trošenje količine novca koja bi vam mogla kupiti rat u Iraku ne bi trebalo biti lagano, a ideja bilo kakvog spašavanja duboko zabrinjava svakog kapitalista s trunkom samopoštovanja. Protiv toga stoje dva važna argumenta. Prvo to je plan koji bi mogao upaliti. Drugo, potencijalna cijena ne poduzimanja ničega, ili prekasno poduzimanja nedovoljnih mjera, uključuje financijski kolaps i duboku recesiju koja se proteže diljem svijeta: ona daleko nadmašuje bilo kakve vjerojatne procjene cijene spašavanja. Financijski sistem Amerike ima dvije boljke: posjeduje ogromne količine toksičnih vrijednosnica povezanih s padajućim cijenama nekretnina. Osim toga, opterećen je i gubicima koji ga ostavljaju s manjkovima kapitala (iako svijet ima kapitala, bankama su na raspolaganju bile nedovoljne količine). Više od godinu dana, od kolovoza 2007., bankari Središnje banke, a prvenstveno Bernanke, pokušavaju učiniti te toksične kredite likvidnima. Ali do 17. rujna, nakon bankrota Lehman Brothersa i nacionalizacije American International Groupa, problem se proširio i na solventnost sistema. Tržište je izgubilo vjeru u strategiju koja je spašavala financije instituciju po instituciju. Ekonomija ne liječi samu sebe. Ako tržišta kredita ostanu blokirana, potrošači i kompanija će ući u spiralu bez izlaza. Paulsonov plan se zasniva na kupnji velike količine toksičnih vrijednosnica. Teorija je da bi na bilo kakvoj dražbi veliki kupac poput savezne vlade na kraju platio više od današnjih cijena, koje su trenutačno snižene zbog nedostatka kupaca i još bi uvijek kupio kredite dovoljno jeftino da uzme u obzir visoku šansa nemogućnosti naplate. To bi pomoglo pri rekapitalizaciji nekih banaka – što bi također moglo ostaviti manje kapitala po strani za čišću platnu bilancu. I to bi napokon privuklo investitore da dođu i poprave financijski sistem.