Od Australije do Švedske bjesne užarene rasprave o imigraciji, ali rijetko koja država prima više doseljenika po glavi stanovnika od Kanade. “Još čekam da mi netko priđe i kaže da želi manje doseljenika”, izjavila je Jennifer Howard, ministrica Manitobe za imigraciju. “Ali stalno čujem: ‘Možemo li ih primiti još više?’”

Kad su valovi doseljenika iz zemalja u razvoju prije desetak godina potpuno preinačili lice Kanade, stanovnike Manitobe, inače poznate po gostoljubivosti, rasrdila je činjenica da pridošlice odlaze u Montreal, Toronto ili Vancouver umjesto u njihovu skromnu pokrajinu tik uz granicu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Zahtijevajući “svoj dio kolača”, Manitoba je dobila pravo da primi još stranaca, a njih pomno bira prema nacionalnosti i zanimanju. Winnipeg je sada žarište raznolikosti. Svaka pokrajina osim Quebeca ima vlastiti program. Ovaj grad sada u ponudi ima palmino ulje i slatki krumpir, četiri filipinska dnevna lista, veliki hinduski Diwali festival i obvezni tečaj o životu u Kanadi. Oko 600 pridošlica mjesečno doznaje da kanadski ustav osigurava svima “pravo na život, slobodu i sigurnost” te da poslodavci preferiraju slova formata Times New Roman. (Filipincima se naglašava da se na životopise s fotografijom, koji su u Manili popularni, u Manitobi nesklono gleda.) “Zaljubili smo se od prvog trena kad smo kročili na tlo u zračnoj luci”, izjavio je Olusegun Daodu (34), stručnjak za nabavu iz Nigerije. Čudi se besplatnoj zdravstvenoj skrbi. “Ako imamo bilo kakav razlog da odemo u bolnicu, jednostavno uđemo i to je to.” “Na registarskim oznakama piše ‘Gostoljubiva Manitoba’”, kaže njegova supruga. “I to je istina”, slaže se Olusegun. “Razljuti li se ovdje itko ikada?”Kanada ima izrazito malo ilegalnih doseljenika, a već dugo pokušava privući doseljenike i tako napučiti drugu po veličini državnu površinu na svijetu. “Velika razlika između Kanade i SAD-a jest što mi ne graničimo s Meksikom”, tvrdi Naomi Alboim, bivša dužnosnica za imigraciju. Zahvaljujući engleskim i francuskim temeljima Kanada ima prilagodljiviju političku kulturu. Oko 20 posto Kanađana rođeno je u inozemstvu, ali oni brzo dobiju glasačka prava. “Bilo bi političko samoubojstvo usprotiviti se imigraciji”, smatra Leslie Seidle iz Instituta za istraživanje javne politike u Montrealu.

No može se pronaći poneka naznaka nezadovoljstva. Brz rast broja doseljenika u Kanadi pobudio je pritužbe o cijeni stambenih objekata i zagušenju. Zbog neuspjele terorističke zavjere iz 2006. pojavio se i strah od radikalnog islama. “Naši stanovnici zabrinuti su mnogo više nego se to odražava u domaćoj politici”, izjavio je Martin Collacott, osnivač Centra za reformu imigracijske politike. On zauzima stav da je visoka razina imigracije povećala trošak sigurnosne mreže, usporila gospodarski rast i narušila građansku koheziju. Ali i priznaje: “U parlamentu doslovno nema nikoga tko je spreman lupiti šakom o stol.” U Manitobi je program započeo 1998. na zahtjev poslodavaca i otad se ubrzano širi. Od većine doseljenika se zahtijeva unos određene ušteđevine, obično oko deset tisuća dolara. Za razliku od prosječnog migranta, novi stanovnici Manitobe, začuđujuće, pripadaju srednjem staležu. “Kod kuće je bilo dobro, nije bilo loše”, kaže Nishkam Virdi (32) iz Indije, koji u tvornici pokućstva Palliser zarađuje 17 dolara po satu. Dodaje da ga ovamo nije privukla zarada, već uvjeti zdravstvene skrbi te komunalne usluge. “Standard života je viši”, objašnjava. Program je u posljednjih desetak godina privukao više od 50.000 osoba, a istraživanja tvrde da ih je većina ostala. “Mislila sam da će se ponašati kao da su bolji od nas jer dolazimo iz trećeg svijeta”, rekla je Anne Simpao, medicinska sestra s Filipina kojoj je neznanac ponudio televizor. Mnogi doseljenici žale se na poteškoće glede prijenosa poslovnih dokumenata, certifikata i preporuka. Heredina Maranan (45), računovotkinja iz Manile, već je deset godina zaglavila na poslu u tvornici u Manitobi. Nije skrivala nezadovoljstvo kad su rođaci poželjeli poći za njom. “Nisam ih bodrila”, kaže. “Smatram da zaslužuju bolje.” Svejedno su došli. “Naravno da sam želio doći amo”, kaže njezin nećak Lordie Osena. “Na Filipinima 60 djece dijeli jednu sobu.” Arthur Defehr, izvršni direktor tvornice Palliser, vidi priliku za Manitobu u činjenici da u SADu ima 11 milijuna ilegalnih imigranata. “Siguran sam da bi mnogi od njih bili divni građani Kanade.”

Jason DeParle