Gledatelji navikli na hollywoodske filmove od muke će se meškoljiti dok budu gledali film mađarskog redatelja Bele Tarra i to ne zbog titlova, već zbog jako dugih kadrova tijekom kojih se gotovo ništa ne događa. Jednaku je reakciju publike doživjelo “Drvo života” Terrencea Malicka, a publika je ostala uskraćena za snažniju poveznicu između likova i kadrova. Drugi će gledatelji koji gledaju sve što im dođe pod ruku možda razviti posebne kognitivne vještine.

Ljudi u filmovima poput Tarrovih “Werckmeisterovih harmonija” (2000. godina) govore i hodaju na način koji mnogi prosječni gledatelji neće odmah razumjeti jer se takvi filmovi ne ukalupljuju u poznate obrasce. Klasični je Hollywood, prema riječima teoretičara Davida Bordwella, “preočita kinematografija”. Bordwell i njegov suradnik Noel Carroll pioniri su kognitivne teorije u filmologiji. Redatelji brojnim strategijama održavaju gledateljevu pozornost. Kao što je Bordwell nedavno napisao, “u percepcijskom su smislu filmovi iluzija, a ne stvarnost, a u kognitivnom smislu ne radi se o konfuziji životne stvarnosti već o pojednostavljenom sklopu elemenata koji bi svatko morao prepoznati”. I stvarni svijet i stari filmovi poučili su nas da film gledamo i razumijemo u okvirima njihovih normi. Filmaši se na našu pažnju obrušavaju paljbom narativnih strategija: što je priča snažnija, više će nas prikovati uz ekran. Ako ne primijetimo neke sitne znakove nepažnje, naprimjer snimatelje koji kraj Johnnyja Deppa nose sunčane naočale u prvim “Piratima s Kariba”, za to je zaslužna napeta radnja ili naša usmjerenost na Deppovo lice jer ljudi na lica najviše i reagiraju. U veljači je britanski psiholog Tim Smith na Bordwellovu blogu objavio pokus koji pokazuje kako redatelj usmjerava pogled gledatelja. Pomoću tehnologije za praćenje pokreta zjenica Smith je uspješno prepoznao na što su se gledatelji usmjerili dok su gledali statičnu epizodu iz Andersonova filma “Bit će krvi” (2007. godina). “Gledatelji misle da u kadru mogu gledati što žele”, piše Smith, “no zahvaljujući suptilnim intervencijama redatelja i glumaca, gledatelj prati ono što redatelj želi”. Što se dogodi kad redatelj ne želi usmjeriti pogled gledatelja na standardan način? Možda neki gledatelji koji nisu skloni teškim filmovima nisu u dovoljnoj mjeri svladali uzorke koji su im potrebni za razumijevanje takvih filmova.

Kad takve filmove gledaju, osjećaju se kao frustrirani početnici, što i jesu, a taj im se osjećaj, dakako, ne sviđa. Nedavno sam Davida Bordwella pitala misli li da gledatelji s teškoćom prate određene filmove zbog kognitivnih navika i vidne percepcije. “Naracija je krajnja i potpuna strategija u gledanju filma”, odgovorio je, “naročito što se tiče principa klasične naracije”. Priča nam zaokuplja pažnju, “no kad se ništa ne događa ili kad je kadar udaljen i produljen, narativne sheme nije lako primijeniti”, dodao je. “Ako u svojem mentalnom sklopu ne raspolažete i drugih shemama, percepcija se dokida. Kao što ste i sami rekli, gledatelj mora prilagoditi percepciju.”“Kad se to dogodi, svašta se može dogoditi ako je redatelj vješt. Meni su filmovi Bele Tarra strahovito napeti! To je kao da klasični slikar uči maljati apstraktne slike.” Međutim, nisu svi otvoreni dugačkim, predivnim filmovima Bele Tarra ili apstraktnom slikarstvu, no dio otpora svakako se može pripisati kognitivnim navikama, a ne takozvanom ukusu. Jedan moj prijatelj koji djecu često vodi u kino u kojem radi kaže da se tijekom prikazivanja kratkog filma “Sav moj život” (1966. godina) Brucea Baillieja djeca ustaju, njišu, a neka čak i plješću. Radi se o trominutnom filmu u kojem se prikazuje ograda ukrašena cvijećem, a djecu očito oduševljavaju cvjetovi i prikaz vedrog neba te nevinost pjesme Elle Fitzgerald po kojoj je film i dobio naslov. Djeca kojoj se film svida možda i ne razumiju to što vide, ali ga prihvaćaju. Ako im oči i dalje budu otvorene, možda jednog dana ne budu samo plesali na nepoznate filmove, nego budu uživali u otkrivanju njihova značenja.

Manohla Dargis

Znanstvenici su pratili i analizirali kretanje očiju gledatelja tijekom statične scene filma “Bit će krvi”