EN DE

Njemačka urota u dužničkoj krizi?

Autor: The New York Times
25. lipanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Sjetite se samo kako je prije dvadeset godina netom ujedinjena Njemačka krenula zavladati Europom, baš kao što prethodna ujedinjena Njemačka pedesetak godina ranije u tome nije uspjela. No ovoga puta koristila se novcem, a ne oružjem. Nema dokaza o uroti, no da ih je i bilo, stvari bi se možda odigrale višemanje kao što jesu.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Tijekom ljeta 1992. godine europski je pokus s polufiksnim tečajem došao na udar zbog odluke Bundesbanke o drastičnom porastu kamatnih stopa. Darežljivi uvjeti ujedinjenja Njemačke uvelike su precijenili istočnonjemačku marku i doveli do inflacije. Te su visoke stope u Njemačku donijele snažan tok novca. S obzirom na to da su druge europske valute bile vezane za marku, i one su porasle te naštetile njemačkoj konkurenciji na svjetskim tržištima. Kako bi održale vezanost, te su države morale povisiti kamatne stope kad su im gospodarstva već bila slaba, čime su pogoršale situaciju na domaćem tržištu. Špekulatori su zaključili da se vezanost valuta ne može održati. Kratka prodaja talijanskih lira i britanskih funta u golemim količinama prisilila je vlade na potrošnju deviznih rezervi radi stabilizacije vlastitih valuta. U rujnu su Velika Britanija i Italija odustale od vezanja valute. Vrijednost njihovih valuta drastično je opala. Za njima su slijedile i druge zemlje. Britanci su za goleme kamatne stope okrivili Nijemce. “Jednostrane optužbe o odgovornosti nemaju smisla”, izjavio je njemački kancelar Helmut Kohl. Pouku debakla iz 1992. godine sažeo je C. Fred Bergsten, ravnatelj organizacije koja je kasnije postala Petersonov institut za međunarodnu ekonomiju. “Ako vlade ustraju na nedosljednim postupcima, kao što je održanje tečaja bez politike koja bi taj tečaj poduprla, onda se taj tečaj ruši.” Mnogi su Europljani naučili drukčiju lekciju – da zajedničke valute moraju biti krute kako se špekulatori ne bi obrušili na slabu valutu. Europa se već bila složila s Ugovorom iz Maastrichta, koji je te godine potpisan, radi stvaranja monetarne unije. Pravila nisu imala nikakav stvarni mehanizam primjene, no sve je bilo zamišljeno tako da nijedna zemlja ne može napustiti eurozonu.Njemačka je iz iskustva 1992. godine vjerojatno izvukla tri pouke. Prva je ta da bi bez fiksnog tečaja njihove tvrtke usmjerene prema izvozu povremeno dolazile u opasnost od konkurentske devalvacije u odnosu na ostatak Europe. Druga je ta da bi monetarna unija pomogla razvoju njemačkog izvoza, a da vrijednost eura sputavaju manje konkurentna gospodarstva.

Sjetite se samo kako je prije dvadeset godina netom ujedinjena Njemačka krenula zavladati Europom, baš kao što prethodna ujedinjena Njemačka pedesetak godina ranije u tome nije uspjela. No ovoga puta koristila se novcem, a ne oružjem. Nema dokaza o uroti, no da ih je i bilo, stvari bi se možda odigrale višemanje kao što jesu.

Tijekom ljeta 1992. godine europski je pokus s polufiksnim tečajem došao na udar zbog odluke Bundesbanke o drastičnom porastu kamatnih stopa. Darežljivi uvjeti ujedinjenja Njemačke uvelike su precijenili istočnonjemačku marku i doveli do inflacije. Te su visoke stope u Njemačku donijele snažan tok novca. S obzirom na to da su druge europske valute bile vezane za marku, i one su porasle te naštetile njemačkoj konkurenciji na svjetskim tržištima. Kako bi održale vezanost, te su države morale povisiti kamatne stope kad su im gospodarstva već bila slaba, čime su pogoršale situaciju na domaćem tržištu. Špekulatori su zaključili da se vezanost valuta ne može održati. Kratka prodaja talijanskih lira i britanskih funta u golemim količinama prisilila je vlade na potrošnju deviznih rezervi radi stabilizacije vlastitih valuta. U rujnu su Velika Britanija i Italija odustale od vezanja valute. Vrijednost njihovih valuta drastično je opala. Za njima su slijedile i druge zemlje. Britanci su za goleme kamatne stope okrivili Nijemce. “Jednostrane optužbe o odgovornosti nemaju smisla”, izjavio je njemački kancelar Helmut Kohl. Pouku debakla iz 1992. godine sažeo je C. Fred Bergsten, ravnatelj organizacije koja je kasnije postala Petersonov institut za međunarodnu ekonomiju. “Ako vlade ustraju na nedosljednim postupcima, kao što je održanje tečaja bez politike koja bi taj tečaj poduprla, onda se taj tečaj ruši.” Mnogi su Europljani naučili drukčiju lekciju – da zajedničke valute moraju biti krute kako se špekulatori ne bi obrušili na slabu valutu. Europa se već bila složila s Ugovorom iz Maastrichta, koji je te godine potpisan, radi stvaranja monetarne unije. Pravila nisu imala nikakav stvarni mehanizam primjene, no sve je bilo zamišljeno tako da nijedna zemlja ne može napustiti eurozonu.Njemačka je iz iskustva 1992. godine vjerojatno izvukla tri pouke. Prva je ta da bi bez fiksnog tečaja njihove tvrtke usmjerene prema izvozu povremeno dolazile u opasnost od konkurentske devalvacije u odnosu na ostatak Europe. Druga je ta da bi monetarna unija pomogla razvoju njemačkog izvoza, a da vrijednost eura sputavaju manje konkurentna gospodarstva.

Na kraju, da Njemačka prihvati politiku niskih kamatnih stopa, banke bi mogle otvoriti kreditnu slavinu i stvoriti procvat financiran dugom, što bi dovelo do nestabilnosti. Na kraju bi duboko zaduženim državama prijetila kriza, koju bi mogli riješiti jedino ako se šutke pomire s njemačkom politikom te se odreknu dobrog dijela suverenosti. U srpnju 1992. godine Bundesbanka je povećala ključnu kamatnu stopu za 75 temeljnih bodova, na 8,75 posto. Tijekom narednih godina opetovano ju je smanjivala, kad je euro uveden iznosila je 2,5 posto. Kako su godine prolazile, Njemačka je smanjivala troškove rada. Izvoz joj je cvjetao dok su njezini europski susjedi posuđivali novac kako bi kupili njemačku robu. Njemačke su banke pomogle u stvaranju procvata tržišta nekretnina u rubnim zemljama Europe koja su kasnije eksplodirala. Kritični je trenutak krize bila propast irskih banaka početkom 2009. godine. Da je irska vlada rekla da će stati iza depozita, ali da će dopustiti da krediti banaka propadnu, njemačke bi se banke našle u nevolji i njemačka ih vlada vjerojatno ne bi morala spašavati. Umjesto toga, irska je vlada jamčila za obveze banke koje si nije mogla priuštiti. Irsku je trebalo spasiti. Njemački je lijek za Irsku, kao što je kasnije postao i za druge zemlje, bila štednja. Konačnica se možda bliži. Zemlje u krizi mogu ostati u eurozoni i suočiti se s višegodišnjom recesijom ili mogu napustiti eurozonu, možda izazvati katastrofu, ali si dopustiti slobodu devalvacije vlastite valute. Ili se mogu odreći suverenosti te prihvatiti njemačko vodstvo ujedinjene Europe. Tek će vas tada Njemačka izvući iz krize. Ako Europa ne prihvati tu ponudu, a euro se raspadne, teško je reći kako će se stvari odigrati. No Njemačka bi se našla među gubitnicima. Nova bi njemačka marka nesumnjivo bila jača od sadašnjeg eura, što bi zagorčalo život njemačkim izvoznicima. Zbog te su spoznaje neki u Europi pomislili da Njemačka blefira te da će nastaviti plaćati račune čak i ako ne dobije ono što želi. Euro je trebao zapečatiti europske integracije i uspjeh te osigurati da Stari kontinent nikad više ne započne svjetski rat. Umjesto toga, zajednička je valuta stvorila bijes, recesiju i ogorčenost. Grci i drugi smatraju da je riječ o njemačkoj uroti, a Nijemci smatraju da je protiv njih stvorena urota kako bi platili za tuđe grijehe. Ako se stvar otme kontroli, pravi bi gubitnik moglo biti svjetsko gospodarstvo bez obzira na to kakve su urote stvarno postojale.

Floyd Harris

Autor: The New York Times
25. lipanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close