Više nego ijedna kompanija na svijetu, Toshiba je sagradila čak 112 nukleranih postrojenja u posljednjih 12 godina diljem svijeta. Svako od tih postrojenja stajalo je najmanje četiri milijarde dolara i proizvodi jedan gigavat energije, što je dovoljno struje za otprilike pola milijuna američkih kućanstava.

U tom su razdoblju svi kupci htjeli što veće postrojenje. No u posljednje je vrijeme zapažen obratni trend. U zadnjem su desetljeću Toshibini istraživači, koji su 2006. kupili američkog tvorničara Westinghousea, radili na malom stroju zvanom 4S koji je po svojim osobinama siguran, malen i jednostavan. Maleni stroj može proizvesti između 10 i 50 megavata energije što je, primjerice, dovoljno za osvjetljavanje jedne tvornice. Stroj 4S koristi korito rastopljenog natrija za povlačenje topline iz urana te ispušta paru koja je u Kelvinima gotovo dva puta toplija od pare koja izlazi iz vodom hlađenih reaktora. Što je para vruća, turbina je efikasnija. Ako su proračuni inženjera točni, 4S će raditi 30 godina bez punjenja, dok se tipični reaktori trebaju puniti svakih 18 mjeseci. Također, maleni stroj je manje privlačan teroristima koji bi mogli oteti zrakoplov te otporniji na potres, jer je jezgra ovog reaktora zakopana duboko ispod zemlje. S obzirom na sve te prednosti, Američka regulatorna komisija za nukleranu energiju započela je pregovore o instaliranju 4S u Galeni, u državi Aljaska, a radovi će započeti u 2010. Malene nuklearke bi tako mogle pobijediti ekološke aktiviste i regulatore koji polagano podupiru nuklearne elektrane bez ugljika, usprkos sigurnosti i financijskom riziku. Posljednja nuklearka koja je dobila dozvolu za rad je Harris reaktor u Sjevernoj Karolini, još 1978. godine. U SAD-u je sada 17 molbi u obradi za nuklearna postrojenja. “Demonstrirat ćemo sigurnost te je korjenito objasniti lokalnoj zajednici”, rekao je Akio Shioiri, tehnološki čelnik Toshibine nuklerane jedinice. Također, južnoafrička i kineska vlada traže način za izgradnju tzv. šljunčastih reaktora, baziranih na tehnologiji razvijenoj u Njemačkoj još prije pola stoljeća. Ti su reaktori napunjeni sa sto tisuća kugli veličine teniske loptice prevučenih uranom i rashlađenih helijem. Kao i 4S postrojenja, i “šljunčasti” reaktori svojom konstrukcijom poručuju da nema potrebe za ogromnim postrojenjima hlađenih vodom. Tri male američke tvrtke nude dizajnom male reaktore, ali nijedna još nije dobila odobrenje. Ipak, unatoč malim dimenzijama novih nukleraki, one ostaju nuklerake. A i dalje ostaje pitanje, osjećaju li se ljudi sigurni da ostanu živjeti i pokraj male nuklerane elektrane.