Nitko se ovdje ne sjeća vremena kad blatna rijeka koja protječe ovom oazom na jugu Xinjianga nije donosila prljavo bijelo kamenje čije oštre rubove su ispolirale brze vode koje se spuštaju s tibetanskih planina.

Nitko se ovdje ne sjeća vremena kad je to kamenje, odnosno vrsta poluprovidnog žada, imalo vrijednost veću od, recimo, gomile riječnih stijena. No ovih dana Khotan je poludio za žadom ili barem bogatstvom koje je žad donio gradu koji leži na rijeci prigodnog imena Rijeka bijelog žada. Pomalo, uncu po uncu, najfiniji žad postao je vredniji od zlata, a najcjenjeniji komadi dosežu cijenu od čak 3000 dolara po unci. Procvat žada prouzročili su Kinezi, čije je novostečeno bogatstvo i tisućljetna naklonost tom kamenu pretvorila khotanske poljodjelce u žadske tajkune. “Ljubav prema žadu nam je u krvi, a sad kad ljudi imaju novca, svi žele taj kamenčić u domu ili oko vrata”, izjavio je kineski trgovac Zhang Xiankuo dok nam je otvarao sef koji sadrži najskuplje izrezbarene primjerke njegove kompanije, među kojima je i komad koji prikazuje par zaljubljenih labudova, koji je postigao maloprodajnu cijenu od 150.000 dolara, kao i primjerak suvremenog prikaza dinastije Tang koji se prodaje po cijeni od 80.0000 dolara. U regiji koju potresaju etnički sukobi zanimljiva je činjenica da je ova mana iz rijeke obogatila kako autohtone stanovnike Khotana, Ujgure, muslimane koji govore turskim jezikom, tako i novopridošle Kineze, na koje se često gleda kao na grabežljive kolonizatore. Ujguri su većinom stekli bogatstvo vađenjem žada iz rijeke nakon čega su ga prodavali kineskim posrednicima. Budući da je pobožnim muslimanima zabranjena trgovina određenim predmetima koji sadržavaju prikaze, Kinezi su postali monopolisti na području rezbarenja i prodaje budističkih figurica, vrebajućih tigrova i popularnoga minijaturnoga kupusa. “U našoj kulturi žad nema nikakvo značenje, ali smo zahvalni Alahu što su Kinezi ludi za njim”, rekao je Yacen Ahman, Ujgur koji sedam dana u tjednu provodi na khotanskom bazaru žada, užurbanoj tržnici na kojoj dominiraju skupljači žada koji pokušavaju prodati svoju robu trgovcima na veliko ili turistima, čestim kupcima ovoga precijenjenoga kamenja.

Kineska ljubav prema ovom kamenu datira još iz 16. stoljeća prije Krista, kad su carevi dinastije Shang počeli spavati na jastucima od žada, potpisivati edikte štapićima od žada i obasipati svoje voljene haljama ukrašenima žadom. Prema legendama, samo carevi su smjeli posjedovati izrezbareni žad, a potraga za osobito vrijednim primjerkom bila je vrijedna čak i smrti deset tisuća vojnika. Nije nikakva slučajnost da u kineskoj abecedi oznaka za cara ima isti korijen kao i oznaka za žad. Suvremeni kineski jezik prepun je referencija na žad (ta riječ koristi se za opis predivnih i čistih žena), a mnogi smatraju da taj kamen ima ljekovita i čarobna svojstva. Kad se nosi oko zgloba, žad može umiriti uplašeno dijete, poboljšati cirkulaciju i apsorbirati lošu energiju, tvrde Kinezi. Još jedan razlog za vrtoglavi uspon cijena khotanskog žada, prema trgovcima, nalazi se u činjenici da on postaje iznimno rijedak. Prošlih desetak godina buldožeri i kopači su u nekoliko navrata potpuno raskopali obale Rijeke bijelog žada. Međutim, skeptici tvrde da porast cijena ima više veze s ljudskom pomamom nego s manjkom žada. Wang Chunyun, stručnjak za žad pri Geokemijskom institutu Guangzhou, kaže da se u planinama Kunulun koje okružuju Xinjiang i Tibet nalazi mnoštvo neotkrivenoga bijelog žada. Taj kamen može se naći diljem svijeta, od Australije preko Koreje do Poljske, gdje ostaje u svojim ležištima zbog manjka potražnje. “Tvrdnje da je žad rijedak kamen su mit”, izjavio je Wang u telefonskom razgovoru. “Nikad to nisam rekao kineskim poduzetnicima jer bi im to bio prevelik psihološki udarac.”

Andrew Jacobs; Xiyun Yang pridonio izvještaju