Nakon godina prepirki s državnom vojnom hijerarhijom, ovdašnje vlasti uspostavile su odbor za utvrđivanje istine o zločinima tijekom dugogodišnje brazilske diktature, što je preokret kojega su mnogi pozdravili kao znak da je Brazil konačno spreman za aktivniju borbu protiv kršenja ljudskih prava, ne samo kod kuće već i u cijelome svijetu.

No u tjednima nakon što je predsjednica Dilma Rousseff potpisala zakon koji predviđa osnivanje navedenog odbora i zasebnu mjeru o slobodi podataka, Brazil se počeo suočavati s mogućnošću da kad je riječ o ljudskim pravima, za razliku od regionalnih gospodarskih i diplomatskih pitanja, možda neće tako lako postati predvodnik.Duhovi iz razdoblja vojne diktature koja je trajala od 1964. do 1985. konačno su počeli dolaziti na površinu i otkrivati da Brazil i dalje kaska za svojim susjedima po pitanju sudskog progona dužnosnika osumnjičenih za ubojstva, nestanke i mučenja. U sklopu iskaza sveopćeg bijesa koji je zavladao brazilskim vojnim establišmentom, umirovljeni pukovnik Pedro Ivo Moézia de Lima, i sam optužen za mučenja tijekom 1970-ih kada je bio odgovoran za nadzor ispitivanja, podnio je tužbu kojom želi onemogućiti početak rada spornog odbora predviđen za siječanj. Neke žrtve i obitelji ubijenih tijekom diktature ovaj odbor smatraju političkom predstavom s obzirom da su oni odgovorni za nasilje zaštićeni od sudskog progona zakonom o oprostu iz 1979.“To nas podsjeća da sramotno zaostajemo za drugim zemljama kad je u pitanju pomirba s prošlošću”, kaže Cecília Coimbra, psihologinja i voditeljica skupine pod nazivom “Nikad više mučenje” koja se bori za progon odgovornih. Ostale južnoameričke zemlje kojima su na vlasti bile vojne diktature, Argentina, Čile i Urugvaj, puno žustrije kažnjavaju stare zločine. Brazil je pak zadržao zakon o oprostu unatoč presudi Međuameričkog suda za ljudska prava, koji ga je proglasio nevažećim.

Taj sud drži se regionalnog sporazuma o ljudskim pravima kojega je i Brazil potpisnik. Čak i oni upoznati s pokušajima da se konačno otkrije istina o godinama brazilske vojne diktature često ne znaju reći zašto se toliki otpor tolerira. Konačno, predsjednica Rousseff bivša je pripadnica marksističke gerile, a vojska ju je u dobi od 22 godine zarobila i mučila elektrošokovima.Oni koji su desetljećima čekali na pravdu i dalje su razočarani oklijevanjem Brazila. Victória Grabois (68), čijega je supruga, brata i oca 1970-ih ubila vojska, pripisuje to oklijevanje političkoj kulturi koja je i dalje “dubinski konzervativna”. Drugo objašnjenje tiče se razmjera zločina za vrijeme diktature. Prema procjenama, vojni dužnosnici usmrtili su oko 400 osoba, što je vrlo malo u odnosu na Argentinu gdje se usmrćeno nekoliko tisuća. “Aktivno sam sudjelovao u svemu”, kaže umirovljeni pukovnik Moézia de Lima. “Ponosnim se svime što sam učinio.” “Mučenje ne postoji”, nastavlja. “Ponekad je ispitivanje malo žustrije. Ali to što pričaju o mučenju, pretjeruju i izmišljaju. Iako sam bio iznimno aktivan, nikada nikoga nisam ni dotaknuo.” Neki se boje da bi odbor za utvrđivanje istine, koje će imati dvije godine za predstavljanje izvješća o vojnim zločinima, mogao postati žrtvom vremena jer se broj odgovornih sve brže značajno smanjuje. “Oni sada ili imaju osamdesetak godina ili su mrtvi”, kaže Victória Grabois, čija je obitelj tijekom diktature potpuno razorena.

Simon Romero; Lis Moriconi i Erika O’Conor pridonjeli izvještaju