U ovom drevnom gradiću u središnjem dijelu regije Elzas stopa nezaposlenosti kreće se oko 8 posto. U njemačkom gradiću Emmendingenu, koji je tek nešto veći od Sélestata i od njega udaljen 30 kilometara, stopa nezaposlenosti manja je od 3 posto. Kad je riječ o mlađima od 25 posto, stopa nezaposlenosti u Sélestatu jest 23 posto, a u Emmendingenu 7 posto.

Tako oprečni gospodarski uvjeti tih dvaju gradova zapanjujući su, naročito kad se uzmu u obzir prekogranične kulturne veze u toj regiji. O razlozima tih razlika naveliko se raspravlja, a to se pitanje istaknulo kao glavna točka francuske predsjedničke kampanje. U borbi za novu mandat francuski je predsjednik Nicolas Sarkozy istaknuo da bi Francuzi trebali biti više poput Nijemaca. Ako ga narod ponovno izabere, Sarkozy će predložiti održavanje referenduma oko uvođenja fleksibilnijeg tržišta rada uz sustav pripravništva u njemačkom stilu. Želi uvesti više honorarnog rada i rada na pola radnog vremena, kao što je slučaj u Njemačkoj, subvencionirati više radnih mjesta za mlade te povisiti porez na dodanu vrijednost radi smanjenja troškova socijalnih naknada koje plaćaju poslodavci. Njemačka je zadržala industrijsku bazu i konkurentsku prednost, a Francuska nema neki veći sektor srednjeg industrijskog poduzetništva te znatno više ovisi o uslugama. No iako se mnogi Francuzi dive Nijemcima, ne žele ih oponašati. “Cijenimo strogost i disciplinu, no život je puno više od toga”, smatra zaposleni Alexandre Boer (52) iz Sélestata, grada u kojem je za mlade izgledna dugogodišnja nezaposlenost. ” Godina 1945. davno je prošla. I ono je bio njemački model.” Unatoč svemu, Sarkozy smatra da su problemi u francuskom gospodarstvu, gdje se nezaposlenost među mladima na državnoj razini kreće na 23 posto, a izvoz opada, toliko ozbiljni da će glasači nadići tu duboko ukorijenjenu distanciranost te prihvatiti barem neki oblik njemačkog modela, koji uključuje dulje radno vrijeme i manju sigurnost zaposlenja. Boris Gourdal, voditelj ureda Njemačke savezne agencije za zapošljavanje u Freiburgu, kaže da se francuski i njemački mentalitet razlikuju unatoč bliskim povijesnim vezama i geografskoj povezanosti.

“Francuzi rade da bi živjeli, a Nijemci žive da bi radili”, kaže. Njegova francuska kolegica Roxane Pierrel, voditeljica ureda za zapošljavanje u Sélestatu, ističe da Francuzi u prosjeku imaju više djece od Nijemaca te veći udio žena u radnoj snazi, što znači i da veći broj ljudi traži posao. No priznaje da Nijemci mlade puno bolje osposobljavaju za tržište rada. U njemački sustav pripravništva uključuju se mladi u dobi od 16 godina koji se nisu odlučili za fakultet te počinju učiti industrijske vještine. Međutim, mnogi roditelji u Francuskoj, a time i njihova djeca, zanatska zanimanja i pripravništva smatraju znakom nedovoljne inteligencije ili neuspjeha te prednost daju fakultetu, kaže Roxane Pierrel. “Mi mlade moramo razuvjeravati jer u njihovim obiteljima zanati nisu prihvaćena mogućnost”, dodaje. “U Francuskoj zanat znači da ste loš učenik, a u Njemačkoj zanatlije nisu ljudi manje vrijednosti.” No, kaže, polako zamjećuje promjene. “Ovdašnje tvrtke počele su surađivati sa školama na promicanju pripravništva”, a sve više mladih uviđa da je znatno bolje zarađivati na poštenom poslu nego biti nezaposlen. Gradonačelnik Sélestata Marcel Bauer i 21.000 stanovnika grada također primjećuju promjene. Gradonačelnik ističe da je ponosan na lokalni sustav pripravništva, a smatra da će zaživjeti i u ostalim dijelovima Francuske. No za razliku od Njemačke, gdje savezne države i lokalna uprava same uređuju većinu pravila, u Francuskoj, kaže, “Ministarstvo obrazovanja želi sve držati pod kontrolom”. Marcel Bauer žali zbog toga što ratno stanje na francuskom tržištu rada nikad ne jenjava. “Njemački radnici shvaćaju da u krizi moraju raditi manje i zaraditi manje kako bi zadržali posao, no kod nas odmah izbije štrajk i ljudi izlaze na ulice.”

Steven Erlanger; Maia de la Baume doprinjela izvještaju