Poput mnogih drugih nezavisnih glazbenika, Drew Smith nije imao diskografsku kuću koja bi mu pružila podršku u karijeri, nije imao stroj za publicitet kojim bi svojom glazbom dosegnuo slušatelje i nije imao ni približno dovoljno novca za snimanje glazbenog spota. Stoga se ugledao na velika poduzeća i okrenuo inozemstvu.

Prošlog listopada Smith je unajmio plesnu školu iz indijskog grada Bangalorea da snimi spot za njegovu pjesmu “Smoke and Mirrors” s originalnom koreografijom u stilu Bollywooda i indijskim glumcima. Za 2000 dolara, Smith je privukao najvažniju valutu suvremene glazbene industrije, pozornost. Otkad je postavljen na YouTube 2. veljače, spot za pjesmu “Smoke and Mirrors” pregledan je preko 179.000 puta. “Neprestano slušamo o tome kako se velike korporacije okreću inozemstvu”, kaže Smith, učitelj engleskog jezika za strance doseljenike u Hamiltonu u Ontariju. “Ja sam se samo pokušavao dosjetiti jedinstvenog načina kako da izdam album i promoviram ga.” U Smithovom spotu prisutne su produkcijske tehnologije dostupne čak i glazbenicima najnižeg profila, koji danas redovito spajaju snimke raštrkane po internetu, a koje potječu iz kućnih studija diljem planeta. “To je novi smjer”, smatra Adam Dorn, producent i glazbenik poznatiji pod umjetničkim imenom Mocean Worker. “Ljudi će uvijek ići onamo kamo moraju, pa tako i sada kada nema sredstava, a velike diskografske kuće propadaju, svi moramo zasukati rukave i obaviti što je potrebno.”

Dorn je prije pet godina odabrao jednog poljskog studenta da mu za spot “Shake Ya Boogie” izradi animaciju u stilu 1930ih, nakon što su mu američki filmaši rekli da će ga snimanje stajati do 40.000 dolara. Student mu je naplatio 2500 dolara. Smith je obavio internetsku pretragu za virtualnim pomoćnicima, poslovnim posrednicima iz zemalja s engleskog govornog područja poput Indije ili Filipina koji će za određenu svotu izvršiti bilo kakav zadatak te su ga spojili s Ashom Sarellom, mladom asistenticom koja također poučava ples u jednoj plesnoj školi u Bangaloreu. Spot je snimljen za tri dana, kaže Asha, a dovršeni film u Smithovoj je mapi ulazne pošte bio za samo tri tjedna. Asha, koja je 2005. doživjela svojih pet minuta slave kada su je predstavili u jednom članku časopisa Esquire o izvoznom radu, kaže da ju oduševljava svaka prilika da radi nešto kreativnije od zaduženja koje obično obavlja za daleke direktore. Priljev potencijalnih novih klijenata zainteresiranih za njezine koreografije već joj je omogućio da prestane raditi kao virtualna pomoćnica. “Karijera mi je upravo krenula u drugom smjeru”, sretna je.

Ben Sisario