Savjetnik ministra poljoprivrede Vinko Milat prošle je godine izjavio da iako imamo sve bolja vina, ne rastu ni proizvodnja ni potrošnja, a najmanje izvoz vina. Što se u međuvremenu promijenilo, pitamo Franju Francema, predsjednika Hrvatskog društva enologa, zaposlenog u Agrokoru na mjestu direktora projekata u vinarstvu.

Činjenica je da imamo sve bolja vina, ali to samo po sebi ne uzrokuje ni povećanje proizvodnje ni potrošnje vina. Proizvodnja i potrošnja vina složene su kategorije uvjetovane nizom međusobno povezanih elemenata, od kojih bih naveo samo neke. Primjerice, u Hrvatskoj je nedostatak organiziranih površina za sadnju, problem je i usitnjenost parcela, nedovoljan je broj subjekata spremnih za osvajanje novih površina, sporost i neefikasnost administracije uvjetuju sporu obnovu postojećih nasada i slično. Drugim riječima, nemamo snage ni za prirodnu i tehnološku obnovu postojećih nasada, a kamoli za povećanje ukupnih površina s vinovom lozom, što je osnova za povećanje proizvodnje. S druge strane potrošnja je uvjetovana poimanjem zdravog života, standardom, navikama, tradicijom… U tom je kontekstu poboljšanje kakvoće vina samo benefit, korist potrošačima koji, dakle, imaju mogućnost izbora sve kvalitetnijih proizvoda. Izvoz vina pak zahtijeva posebnu organizaciju, sustavan marketinški pristup i zajednički napor proizvođača i njihovih udruga te posebice države kao kohezijskog partnera.

Je li protekla godina iskorištena za konsolidiranje i prodore u vinogradarstvu i vinarstvu?
To razdoblje nije iskorišteno za organiziranje branše za zajednički nastup. Na djelu je borba za opstanak, restrukturiranje, preuzimanja i zauzimanja pozicija na domaćem tržištu. Završetkom tih procesa bit će stvoreni uvjeti za zdravo, interesno udruživanje i zajednički nastup na vanjskim tržištima. Do sada očito nije bila artikulirana takva potreba i rezultati su slabi, uključujući izvoz koji pada.

Može li, primjerice, plavac mali, jedna od hrvatskih autohtonih sorti, naći dobro mjesto na svjetskom tržištu te istisnuti neke druge sorte, odnosno vina stranih proizvođača?
Plavac mali može istisnuti bilo koju sortu s bilo kojeg tržišta ako bude konkurentan i ako se ulože napori kako bi se neko tržište uopće upoznalo s postojanjem te sorte, odnosno vina. Primjerice, u ovogodišnjem izdanju knjige “1000 vins du Monde” izdavačke kuće Hachette, a po izboru Union international des oenologues, čiji sam i ja član, uvršteno je i šest hrvatskih vina. No problem je u tome što u vrhunskoj kategoriji bilo koje sorte nemamo dovoljno količina za svjetsko tržište, a u razredu kvalitetnih vina nemamo plavca malog ni za domaće potrebe.

Koja su to vina iz Hrvatske među tisuću najboljih u svijetu?
Chardonnay Daruvar, Sauvignon Daruvar, Pinot sivi Belje, Cabernet sauvignon Festigia Agrolagune, Graševina izborna berba Mladina i Traminac izborna berba Mladina.

Među njima nije nijedno dalmatinsko vino. Ako Hrvatska svijet ne može osvajati Dingačem, Postupom i ostalim vinima iz palete plavca malog, s čime bi mogla?
Nećemo osvojiti svijet plavcima, ali oni su svakako velik i neizostavan dio našeg izvoza. To smo mi, to nema nitko drugi, to je naš adut. Nedostatak količina treba nadoknaditi pojačanom sadnjom. Velike šanse ima i graševina koja nije izvorna hrvatska sorta, ali je vodeća sorta na hrvatskom tržištu i ujedno ima najveći izvozni potencijal. Nadalje, šansa su i crna vina u obliku mješavine sorata koja će biti profilirana regionalnim karakterom i stilom. Uopće, naša su šansa isključivo vrhunska i kvalitetna vina, dok stolna vina, ona najnižeg cjenovnog razreda, nisu konkurentna i s njima nemamo nikakvih izgleda.

U čemu je tajna uspjeha južnoameričkih ili južnoafričkih vina?
Nema tu nikakve tajne. Ključ je uspjeha prije svega u kvalitetnom proizvodu i dobrom odnosu između kvalitete i cijene. Treći je ključni čimbenik investiranje u tržište. Očito je da su tim putem krenule pored Argentine i Čilea te Južnoafričke Republike i Australija i Novi Zeland. Proizvođači iz svih tih zemalja ozbiljno su uzdrmali proizvođače iz država Starog kontinenta koji više očito ne mogu i ne smiju spavati na uspjesima iz prošlih vremena.

Mogu li hrvatski proizvođači primijeniti neki od ‘recepata’ koji su doveli do golemog razvoja vinarstva u dalekom, prekooceanskom inozemstvu?
Žele li hrvatski proizvođači participirati na svjetskom tržištu, moraju poštovati pravila utakmice na slobodnom, otvorenom tržištu. Prekooceanske države o kojima govorimo odlični su primjeri i načini kako postići uspjeh. No osnovno je polazište toga snaga i potencijal. Mi smo mali i nejaki te se zato moramo udružiti, što nam baš i nije jača strana. Barem nije dosad bila. Nakon udruživanja na nacionalnoj razini obvezna je i državna potpora radi stvaranja brenda hrvatskog vina, a pod čijom zastavom će nastupati pojedini proizvođači ili udruge. O tome kako je nužno stvaranje nacionalnog brenda govori i činjenica da prosječni poznavatelji vina procjenjuju vino po zemlji iz koje dolazi te u pravilu ne zna za proizvođača. Prosječni se kupac baš ne bavi finesama o tome kod kojeg je proizvođača koja berba bila bolja.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Zašto su argentinska ili australska vina jeftinija od hrvatskih iste kvalitete?
Nisu ona jeftinija samo od hrvatskih nego i od svih europskih vina u istoj kategoriji. To je bit uspjeha vina s južnog dijela globusa. Kad sam sudjelovao na međunarodnim ocjenjivanjima vina u Brazilu i Južnoafričkoj Republici, tamošnje kolege su me izvijestile o tome da su u tim zemljama u prosjeku krupniji posjedi te niži troškovi radne snage i uopće troškovi vinogradarske i vinarske proizvodnje. Troškovi podizanja vinograda tamo su upola manji. U njih su oko 10.000, a u Hrvatskoj između 20 i 25 tisuća eura po hektaru. Tamo troškovi države i zakonska regulativa ne opterećuju proizvođače kao u Hrvatskoj i uopće u Europi. Svjesna poteškoća, nedavno je i Europska komisija donijela niz direktiva kao dio strategije jačanja pozicije vinara iz Europske unije u proizvodnji, a posebice u marketingu kako bismo povećali konkurentnost i mogućnost plasmana i na treća tržišta, osobito u Rusiju, Kinu i Indiju.

Napreduje li hrvatska vinska kultura?
Vinska kultura u Hrvata doživljava pozitivne pomake, kao i uopće kultura stola. Napredak je vidljiv po tome što se širi krug poznavalaca vina, ono u nekim krugovima postaje kultni proizvod, uživa se u kvalitetnijim vinima, a opada potrošnja jeftinih proizvoda. Ipak, u usporedbi s drugim zemljama još imamo previše potrošača naviklih na korištenje vina u obliku gemišta ili bevande. Svaki će enolog reći da treba uživati u vinu kao cijelom proizvodu, a ne ga razvodnjavati.

Hoće li galopirajuća kriza dovesti do veće potrošnje alkohola, dakle i vina?
To bi bilo uputnije pitati sociologa nego enologa. No treba reći da vino nije sredstvo koje vodi u alkoholizam. Riječ je o kulturološkom proizvodu koji se uživa isključivo uz obrok, u društvu prijatelja i dragih ljudi, ono potiče na radost stvaranja. U uvjetima krize ipak se očekuje manja potrošnja vina, kao i nekih drugih proizvoda koji se u tim uvjetima smatraju luksuzom.

Komunikacija

Koja su vina u trendu, a koja su u silaznoj putanji?
Posljednjih godina u Hrvatskoj, kao i u svijetu, ponuda je izuzetno bogata i potrošači mogu izabrati stil vina prema svojim afinitetima. “In” su dobra vina, vina koja imaju osobnost, prepoznatljiv karakter područja s kojeg dolaze. Mnogo se govori o ekološkim vinima, kojih iz objektivnih razloga ima jako malo, samo dva do tri posto, i o crnim vinima i njihovu blagotvornom utjecaju na zdravlje. Pije se sve manje, ali sve kvalitetnije. “Out” su jeftina vina bez prepoznatljiva podrijetla.