Nove ekonomske slobode napadnute su i kapitalizam, sustav koji ih objedinjuje, našao se stjeran u kut. Britanija, rodno mjesto moderne privatizacije, prošlog je tjedna nacionalizirala velik dio svoje bankarske industrije.

U međuvremenu, zbog razgovora o kraju Tatcher-Reaganove ere američka je vlada obećala svojim bankama pomoći sa 250 milijardi dolara. Azija ističe da se čini kako se Zapad kreće k dirigiranom ekonomskom modelu. “Učitelji imaju nekih problema”, kazao je nedavno kineski lider. Intervencionisti su u žestokom zaletu što tvrdi i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji kaže: “Samoregulacija je završila. Laissez-faire je završio”. Nisu sve kritike tako neprikladne (najistaknutije su one koje se usredotočuju na povećanje uloge države samo u financijskom sektoru), no svi znaci pokazuju isti smjer: veću ulogu države i manji i ograničeniji privatni sektor. The Economist se iskreno nada kako se to neće dogoditi. Posljednjih 150 godina kapitalizam je dokazao svoju vrijednost milijardama ljudi. Dijelovi svijeta gdje se razmahao doživjeli su napredak, a dijelovi gdje nije polučio uspjeha patili su. Kapitalizam je uvijek uzrokovao krize i to će uvijek činiti. Svijet bi posljednju krizu, bez obzira koliko ona pogubna bila, trebao iskoristiti kako bi njome u budućnosti bolje upravljao. Kratkoročno, obrana kapitalizma znači, paradoksalno, državni intervencionizam. Postoji opravdani osjećaj ljutnje među glasačima i biznismenima (i pravim ekonomskim liberalima) da 2,5 tisuća milijardi dolara poreznog novca sada mora biti utrošeno na visokonagrađivanu industriju. No glabalna pomoć bankama je pragmatična, a ne ideološka. Kada je Francois Mitterand 1981. godine nacionalizirao francuske banke, učinio je to misleći kako će ih država na taj način bolje voditi. Ovoga puta vlade kupuju banke (ili udjele) jer vjeruju, s opravdanjem, da je javni kapital potreban kako bi krediti dalje tekli. Intervencija radi sprečavanja bankarske krize da ne naškodi stvarnoj ekonomiji ima snažan pedigre. Wilsonov zet Walter Bagehot preporučio je da engleska središnja banka nelikvidnim bankama (ali ne i nesolventnim) daje velikodušne pozajmice (no po kaznenim stopama). U modernim vremenima vlade bilo kojeg političkog opredjeljenja morale su uskočiti. Ronald Reagan i Margaret Tatcher nadgledali su spašavanje Continental Illionoisa i Johnson Mattheya. U devedesetim Finci i Šveđani su nacionalizirali banke te ih poslije privatizirali. Sada je spašavanje drukčije, no opravdanje je isto: troškovi suzdržavanja od intervencije čine se veći. Ako se povjerenje i krediti počnu topiti, bliska i sigurna recesija postat će depresija.