Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Ekonomija sreće

Autor: The New York Times
28. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Sloboda je “prirodno i neotuđivo” pravo Amerikanaca, baš kao i “potraga za srećom”. Primijetite razliku koja zorno prikazuje mudrost članova Ustavotvorne skupštine SAD-a.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Američka deklaracija o neovisnosti jamči slobodu, ali kad se radi o sreći, potpisana je samo potraga za njom. Sreću je teško izmjeriti, a s obzirom da se radi o osjećaju koji je najmanje postojan, teško ju je zadržati. Može je izazvati već zraka sunca, miris koji povjetarac nosi punim ulicama, lijepo uobličena fraza, sočan umak, drago sjećanje ili odlomak iz “Ode radosti”. Zadovoljstvo, njezin bliski srodnik, prožet je nešto dručijim i mjerljivijim sadržajem, onim koje prihvaća vječnu svjetlost i tamu života, ali mudrošću i iskustvom prevladava promjene raspoloženja i sudbine i dovodi nas do stanja, nazovimo to, dovoljne sreće.Biti čovjekom znači pitati se zašto postojimo, biti u stanju neuzvraćenosti, poznavati bol drugih – ukratko, patiti. Neka od najvećih umjetničkih djela potječu upravo od patnje, od pretakanja osobnog u univerzalno. Ta umjetnost, bilo da se radi o Mahlerovoj Devetoj simfoniji ili Picassovoj “Guernici”, zauzvrat pruža užitak. Takav je taj primamljivi labirint života. Kao što je John Stuart Mill napisao: “Bolje je biti nezadovoljni Sokrat nego zadovoljna svinja.” Teško je odrediti sreću, stoga ne čudi da je vlade niti ne pokušavaju izmjeriti. SAD nema formalnog mjernog mehanizma koji pokazuje koliko uspješno Amerikanci “tragaju za srećom”. Smatralo se da druge mjerne vrijednosti – ekonomskog rasta, dohotka po glavi stanovnika, samopouzdanja potrošača i očekivane životne dobi – donekle pružaju uvid u to. Na neki način i pružaju. Najnesretnija društva na svijetu po svim mjerilima jesu ona u subsaharskoj Africi.

Sloboda je “prirodno i neotuđivo” pravo Amerikanaca, baš kao i “potraga za srećom”. Primijetite razliku koja zorno prikazuje mudrost članova Ustavotvorne skupštine SAD-a.

Američka deklaracija o neovisnosti jamči slobodu, ali kad se radi o sreći, potpisana je samo potraga za njom. Sreću je teško izmjeriti, a s obzirom da se radi o osjećaju koji je najmanje postojan, teško ju je zadržati. Može je izazvati već zraka sunca, miris koji povjetarac nosi punim ulicama, lijepo uobličena fraza, sočan umak, drago sjećanje ili odlomak iz “Ode radosti”. Zadovoljstvo, njezin bliski srodnik, prožet je nešto dručijim i mjerljivijim sadržajem, onim koje prihvaća vječnu svjetlost i tamu života, ali mudrošću i iskustvom prevladava promjene raspoloženja i sudbine i dovodi nas do stanja, nazovimo to, dovoljne sreće.Biti čovjekom znači pitati se zašto postojimo, biti u stanju neuzvraćenosti, poznavati bol drugih – ukratko, patiti. Neka od najvećih umjetničkih djela potječu upravo od patnje, od pretakanja osobnog u univerzalno. Ta umjetnost, bilo da se radi o Mahlerovoj Devetoj simfoniji ili Picassovoj “Guernici”, zauzvrat pruža užitak. Takav je taj primamljivi labirint života. Kao što je John Stuart Mill napisao: “Bolje je biti nezadovoljni Sokrat nego zadovoljna svinja.” Teško je odrediti sreću, stoga ne čudi da je vlade niti ne pokušavaju izmjeriti. SAD nema formalnog mjernog mehanizma koji pokazuje koliko uspješno Amerikanci “tragaju za srećom”. Smatralo se da druge mjerne vrijednosti – ekonomskog rasta, dohotka po glavi stanovnika, samopouzdanja potrošača i očekivane životne dobi – donekle pružaju uvid u to. Na neki način i pružaju. Najnesretnija društva na svijetu po svim mjerilima jesu ona u subsaharskoj Africi.

No, s brzim rastom tehnologije i produktivnosti u razvijenim društvima, te popratnim porastom razine stresa, sve se više vlada pita je li rastući bruto domaći proizvod dobar put prema određivanju stanja sreće. Prije dvije godine butanska je vlada odlučila da će svoje programe vrednovati prema dobrobitima koje nude, ali i prema sreći koju poluče. Britanska je vlada nedavno najavila da će početi mjeriti razinu zadovoljstva naroda te državnu statističarku Jil Matheson uputila na izradu pitanja. Trebala bi uzeti u obzir sljedeća pitanja: 1) Koliko često zaboravljate korisničko ime i lozinku i koliko vas to iziritira? 2) Kako se osjećate kad vam telefon podivlja, a poziv vam se preusmjeri na pretinac govorne pošte u Bangaloreu? 3) Pomažu li nadzorne kamere postavljene na svakom koraku da se osjećate bolje? 4) Kako se osjećate kad kišica polako sipi? 5) Koliko ste zaduženi i koga krivite za to? 6) Volite li svoju obitelj i/ili susjede? Nemam pojma kakve će rezultate Jil Matheson dobiti. Britanski narod opstoji već dovoljno dugo da cijeni stoicizam, šalu i mudru nadu u bolje sutra. Francuzi su nešto čangrizaviji. I oni su na putu mjerenja sreće. Predsjednika Sarkozyja zadivio je rad dvojice Nobelovaca, Josepha Stiglitza i Amartye Sena, koji vjeruju da održivost i dobrobit moraju postati središnje točke ekonomskih mjerenja.

Međutim, državni statistički zavod Insee odlučio je da bi lakše bilo izmjeriti nezadovoljstvo nego sreću. Organizacija New Economics Foundation u posljednjih je nekoliko godina objavljivala indeks sreće u svijetu. Prema njihovim istraživanjima, osam od 10 najsretnijih zemalja nalazi se u Latinskoj Americi: ljestvicu predvodi Kostarika, a ni Kolumbija, u kojoj bjesni nasilje, nije puno dalje. Latinska je Amerika najneujednačeniji kontinent, ali ona je mjesto snažnog svjetla, tradicije i obitelji, a u takvim je sredinama potraga za srećom najčešće jača od potrage za zaradom. Tajna i dalje ostaje neriješena. Indeksi sreće su dobra stvar, ali neće nas usrećiti. Dosada je strašna muka modernih društava. Svidio mi se savjet Olivera Wendella Holmesa mlađeg: “S obzirom da je život sastavljen od akcije i strasti, čovjek mora pratiti akciju i strast svojeg doba jer će ga drugi osuđivati da nije živio.” Takva sreća ne živi u Kostarici. Usto, mislim da ima puno istine u ovoj kineskoj poslovici: “Ako želiš biti sretan jedan dan, napij se; tjedan dana, ubij svinju; mjesec dana, oženi se; a ako želiš biti sretan čitav život, budi vrtlar.” Voltaire je bio u pravu: treba obrađivati svoj vrt.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Autor: The New York Times
28. studeni 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close