Trg Tahrir bio je epicentar državnih nemira, ali i naglog proboja arapske zajednice koja se želi osloboditi kulture žrtve i poniženja te naći veću slobodu i svoj glas u vodstvu države. Najstarija država na svijetu, kulturno žarište i dom četvrtine Arapa trebao je pokazati pravi put ili pokazati da je potraga uzaludna. I eto nas opet, devet mjeseci nakon što je Hosni Mubarak izgnan s vlasti narod se ponovno okuplja na trgu Tahrir, vojska i islamisti zauzeli su borbeni stav, građani oklijevaju između rizika demokracije i nove autokracije, a ionako krhki parlamentarni izbori održat će se u ozračju sukoba.

Na ovu se krizu može gledati kao na težak proces učenja kako izražavati neslaganje u pluralističkom društvu. Dogovora nema u diktaturi i kad tajna policija sve nadzire. Civilizirano neslaganje znak je zdravog društva, no postupak se ne može ubrzati već se mora učiti čitavu generaciju. Ako gledamo optimistično, brojnost novih političkih stranaka (uključujući i čitav niz različitih pokreta islamističkog predznaka), gnjev naroda prema vladajućem Vrhovnom vijeću oružanih snaga te kaotična previranja vojske i njihovih protivnika znak su da se Egipat uputio prema političkom sustavu utemeljenom na demokratskim vrijednostima s kojeg nema povratka. S druge strane, pesimist bi zaključio da obnovljeni sukobi na trgu Tahrir znače da je jaz između svjetovnog Egipta i onih kojima je islam temelj politike prevelik te da oružane snage moraju posredovati. Neki je oblik autokracije neizbježan jer je demokracija preopasna, a islam preoprečan liberalnim težnjama. Odabrat ću optimističnu interpretaciju i to iz nekoliko razloga. U veljači sam više od dva tjedna proveo na trgu Tahrir i napustio ga uvjeren u civiliziranost koja je u egipatsko društvo duboko ucijepljena. Egipat je 40 godina uživao u miru, ima pozamašan srednji sloj te profesionalnu vojsku na koju su Sjedinjene Američke Države itekako utjecale. Ekstremni islamizam tinja na rubu društva, no veći dio Muslimanskog bratstva želi ići putem demokracije. Bratstvo nije bez razloga ušlo u predizbornu kampanju kao Stranka za slobodu i razvoj, čime podsjeća na tursku Stranku za pravdu i razvoj. Radi se o vjerskom pokretu desnog centra, a ne o skupini vjerskih fanatika. No nelagoda zbog islamizma duboko je prisutna u egipatskom društvu i u ovom je trenutku jasno da će pokušati do kraja iskoristiti situaciju. Prijelaz prema građanskoj vlasti, koji je trebao trajati šest mjeseci, postupno se oduljio.

Osim toga, vojska je jasno dala do znanja da želi upravljati tim procesom i omalovažila demokratsku volju Egipćana. No vlast joj je ograničena, što se vidjelo i u novom pokušaju ublažavanja bijesa obećanjem da će se predsjednički izbori održati u lipnju 2012., a ne 2013., kako se ranije govorilo. Taj ustupak možda nije dovoljan. Vrhovno vijeće oružanih snaga možda će se morati odreći nadzorne uloge ako želi da Egipat napreduje te ustupiti mjesto svojevrsnoj građanskoj “vladi državnog spasa”, kao što je predlagao predsjednički kandidat Muhamed ElBaradei. Imam osjećaj da će SAD, unatoč svijesti o rizicima, Egipat poticati u tom smjeru. Obamina je administracija puno uložila u stvarne demokratske promjene u Egiptu. Kao što je Hillary Clinton nedavno izjavila: “Stav da religiozni muslimani ne mogu uspjeti u demokratskom okruženju uvredljivje, opasan i pogrešan.” I to je istina, no mnogo je onih koji će dati sve od sebe da dokažu suprotno, pa tako i svi oni koji su izgubili Mubarakovim odlaskom s vlasti. Bitka koja se sad vodi pogađa u samu srž tog pitanja -koliko je islam kompatibilan s modernom, otvorenom i odgovornom vladom? Odgovor na to pitanje naći ćemo već u Turskoj. Kao što je istaknula Marina Ottaway iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir: “Formalni demokratski proces možda dovede do političkog sustava koji se temelji na demokratskim vrijednostima, a možda i ne. No obustavljanje demokratskog procesa u ime demokracije svakako vodi prema autoritarnom ishodu.” Sukob u Egiptu neizbježan je uvjet za mogući uspjeh Arapskog proljeća, a demokratske sile, koliko god razlomljene bile, ipak su u prednosti.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com