Kako se približava ljeto, tako se vraća i jedna velika bojazan beogradskih ugostitelja – svi dobri radnici odlaze na sezonu u Hrvatsku. Dobrog konobara ili kuhara svijećom se traži, a i sami gosti primjećuju pad kvalitete. Ali što da se radi, radna snaga ljeti jednostavno migrira mahom u Dalmaciju. Prema službenim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) iz siječnja 2026. godine, na temelju izdanih radnih dozvola, u Hrvatskoj stalno radi oko 25 tisuća radnika iz Srbije. Dakle, ta je brojka nevezana za ljetnu turističku sezonu, tijekom nje se broj značajno povećava. Prema službenim hrvatskim podacima, državljani Srbije su na trećem mjestu po brojnosti stranih radnika. Prvi su radnici iz Bosne i Hercegovine, a drugi iz Nepala. Također, prema procjenama hrvatskih poslodavaca, radnici iz Srbije među najtraženijima su zbog poznavanja jezika i brzog prilagođavanja uvjetima rada.

Katastrofa za zdravstvo

“Ne postoji službeni, precizan broj sezonskih radnika iz Srbije koji trajno ostaju živjeti u Hrvatskoj nakon završetka ljetne turističke sezone. Glavni razlog su privremene dozvole s kojima radnici dolaze, pa im je teže ostvariti pravo na stalni boravak u Hrvatskoj. No, velik broj radnika vraća se iz godine u godinu, pa neki svakako i ostanu. Glavni razlog dolaska i ostanka srpskih radnika je viša razina životnog standarda u Hrvatskoj te članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, što omogućuje slobodu kretanja unutar Unije”, kaže Radojka Nikolić, glavna urednica portala magazinbiznis.rs i jedna od najbriljantnijih ekonomskih umova u Srbiji.

“Kao što je poznato, turistički radnici sezonski najviše odlaze u Hrvatsku privučeni boljim uvjetima rada i većim zaradama nego primjerice u Crnoj Gori. Nedostatak te vrste radne snage najviše se osjeća u ljetnim mjesecima u beogradskim restoranima koji se zatvaraju vikendom jer nemaju kuhare i konobare. Među sezonske radnike ubrajaju se i građevinski radnici i zanatlije (vodoinstalateri, električari) koji u ljetnim mjesecima masovno odlaze, recimo, u Austriju. Nisam siguran koliko će nova pravila boravka u Europskoj uniji poremetiti dosadašnju migraciju sezonskih radnika, ali je činjenica da i taj fenomen treba uzeti u obzir. Posljedica njihova odlaska osjeća se na povećanim cijenama njihovih usluga i masovnom priljevu radne snage iz Pakistana, Sirije, Iraka, Turske i nekih afričkih država”, nadovezuje se Miša Brkić, istaknuti srpski ekonomski novinar i kolumnist s više od 40 godina iskustva, poznat po praćenju ekonomskih tranzicija i analizama u medijima poput N1, Blic, Novi magazin, Danas i Nedeljniku. Dodaje kako migracijska kretanja i zemlje odlaska treba promatrati u kontekstu zanimanja.

“Recimo, intelektualna krema kao što su vrhunski znanstvenici – od inženjerstva, biotehnologije, nuklearne fizike, stručnjaka za umjetnu inteligenciju, istraživača – i dalje najviše odlazi u Sjedinjene Države i Veliku Britaniju, manje u Francusku, Njemačku. To je nemjerljiv gubitak za Srbiju i njezin tehnološki razvoj koji će se osjetiti u njezinu zaostajanju u nekim ključnim područjima razvoja. Liječnici i medicinsko osoblje odlaze u Sloveniju, Njemačku, Slovačku. Taj odljev najviše se osjeća u kvaliteti primarne zdravstvene zaštite i preventive. Srpsko zdravstvo je u katastrofalnom stanju i iako je posljednjih godina uložen veliki novac u izgradnju objekata i nabavu opreme, zdravstvo ne funkcionira jer u tim objektima i s tom opremom nema tko raditi”, kaže Brkić.

Kako takva fluktuacija utječe na srpsku ekonomiju? Urednica Radojka Nikolić kaže: “I pozitivno i negativno”. Pozitivno zato što radnici zarađeni novac donose u Srbiju i time povećavaju osobnu i opću potrošnju, što utječe na ukupni BDP kroz priljev doznaka iz inozemstva. To je posebno važno za manja mjesta u Srbiji.

“Negativan utjecaj očituje se u tome što domaće tvrtke često ostaju bez kvalificiranog kadra. Posebno je problematičan odlazak zanatlija i stručnjaka. Nedostatak radne snage javlja se u sektorima poput građevinarstva i ugostiteljstva, pa se u tim područjima zapošljavaju strani radnici. Osim toga, tvrtke u Srbiji prisiljene su kontinuirano povećavati plaće kako bi zadržale radnike i ostale konkurentne”, kaže Nikolić.

Isto tako napominje da je prema podacima koje je prije nekoliko mjeseci objavio Eurostat, od 2013. do 2024. godine iz Srbije u Europsku uniju emigriralo gotovo 500 tisuća ljudi. Eurostat navodi da je najčešći razlog odlaska posao, a među najpoželjnijim destinacijama su Hrvatska i Njemačka.

Eurostat čak precizno navodi da je u razdoblju od 12 godina najviše građana Srbije na rad u inozemstvo otišlo u Hrvatsku, ukupno 54.305, dok je Njemačka druga s 45.633 ljudi. Zatim slijede Slovenija, u koju je otišlo živjeti i raditi 28.363 ljudi iz Srbije, Slovačka s 22.962 i Mađarska s 19.897 srpskih državljana.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Dolaze Rusi, Kinezi, Indijci…

Danas se regrutacija srpskih radnika uglavnom odvija službeno, izjavljuje Nikolić, putem agencija i državnih institucija koje izdaju dozvole. Sve je manje rada u “sivoj zoni”, jer kazne su visoke, posebno u državama članicama Europske unije.

Sezonska zanimanja koja su potrebna, osobito u hrvatskom turizmu, već godinama su ista. Traže se radnici za pozicije recepcionera, sobarica i pomoćnih radnika u kuhinji, ali i za kvalificiranije pozicije: kuhare, slastičare, roštilj majstore i pizza majstore. Na pitanje ima li i obrnutih primjera – Hrvata koji dolaze živjeti i raditi u Srbiju – naši sugovornici odgovaraju da ih možda ima, ali su “nevidljivi”.

“Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije, najveći broj stranih radnika dolazi iz Rusije, Kine, Indije, Turske i Nepala”, kaže urednica poslovnog portala i ugledna novinarka.

“Onaj tko želi znati koliko ljudi odlazi iz Srbije – može saznati. Svi su podaci dostupni. U tom smislu nema zamjene za demokratski pristup informacijama kakav omogućuje internet. Kod ljudi koji imaju pozitivna iskustva boravka i rada u Hrvatskoj jasno je da nema predrasuda ni animoziteta, osobito među mlađim generacijama. Hrvatska se često navodi kao poželjno mjesto za život, s mogućnostima profesionalnog napretka i s glavnom prednošću – članstvom u Europskoj uniji”, kaže ona.

“Dosadašnja relativno liberalna migracijska politika Europske unije, izazvana nestašicom radne snage u određenim zanimanjima – recimo, medicinskih sestara i njegovateljica te građevinskih majstora – omogućila je državljanima Srbije da lakše dobivaju posao u državama Unije. Najviše odlaze ljudi od 35-40 godina i podjednako iz svih dijelova Srbije. Naravno, obrazovaniji odlaze iz velikih urbanih sredina, manje obrazovani i iz provincije. Obrnuti proces je sljedeći – u smjeru Beograda dolazaka ima najviše na toj nekoj menadžerskoj razini ili u neka predstavništva”, upućuje Brkić i kaže kako brojne strane, ali i domaće srpske kompanije za svoj menadžment i razvoj angažiraju stručnjake iz regije (ponajprije iz Hrvatske), ali i iz Engleske i SAD-a. No, velik je problem danas i putovanje između Hrvatske i Srbije.

“Dnevne radne migracije vrlo su otežane s obzirom na Schengen, gdje su sve češća i dulja čekanja na granici po sat vremena i više. Nekad je postojao ekspresni poslovni vlak Zagreb – Beograd koji je kretao u 8 ujutro iz Zagreba i u 12 bi već bio u Beogradu, a namijenjen je bio baš poslovnim ljudima koji bi u jednom danu ili dva uspjeli sve obaviti. Činjenica je da vizni režim Europske unije predstavlja veliki problem za dnevne poslovne migracije poduzetnika i menadžera. Uvjeren sam da će to dnevno kretanje poslovnih ljudi biti masovnije ako Srbija ikada postane članica EU i Schengen zone. Na kraju, i mnogi ljudi koji se ne bave biznisom skoknuli bi do Zagreba ili Beograda da popiju kavu na Cvjetnom trgu u jednom ili drugom gradu ili pogledaju neku kazališnu predstavu i uživaju u koncertu omiljenog glazbenika”, mišljenja je ugledni novinar. Isto tako misli kako je regionalna avio mreža apsolutno neiskorištena šansa koju sprječavaju aviokompanije u državnom vlasništvu. “Taj monopol mogao bi se razbiti tek kad regija postane dio Schengena. To će biti prilika za low cost kompanije da premreže regiju jeftinim kartama i učine dostupnim građanima mnoge poznate i omiljene destinacije u susjednim državama. I dalje vjerujem da bi avio shuttle koji bi četiri puta dnevno prometovao između Zagreba i Beograda bio isplativ za vlasnike kompanija i privlačan za poslovnu klijentelu i obične građane”, kaže.

Dotakao se i slučaja Otvoreni Balkan, jer je jedna od ideja i zamisli bila upravo otvorena razmjena radne snage između država kao što su Srbija, BiH, Makedonija, Albanija, no do toga ipak nije došlo.

Zanimljiv miks ljudi

“Taj projekt doživio je potpuni krah. Jedna od ideja bila je da Otvoreni Balkan otvori tržište radne snage, ali razmjeri tog otvaranja ne primjećuju se, bar što se tiče Srbije. Srpsko tržište radne snage jest najveće unutar Otvorenog Balkana, ali nije bilo migracija iz Albanije, Crne Gore, BiH i Sjeverne Makedonije koje bi ukazivale na pozitivne učinke. Jedan od razloga može biti nestabilna politička situacija u Srbiji i nedovoljno uravnoteženi politički odnosi Srbije s državama iz regije. Među razloge mogu se ubrojiti i zarade koje nisu u Srbiji toliko primamljive da bi netko napustio Sjevernu Makedoniju ili Albaniju i došao raditi u Srbiju”, konstatira Brkić. A zanimljive su i priče iz redova radne snage koji ljeti migriraju u Hrvatsku, a ima primjera i da rad ljeti na Jadranu kombiniraju sa zimskim radom na Kopaoniku ili drugim sličnim turističkim destinacijama. Za jednog od naših sugovornika (30-godišnji B. P. Iz Beograda) prošlo je ljeto bilo sve samo ne obično… Iako nikada nije radio sezonu na moru, odlučio je napraviti mali iskorak – spojiti zaradu s iskustvom koje je, kako kaže, oduvijek želio. Tako je prvi put završio u Hrvatskoj, i to ne bilo gdje, nego na jahti koja je iz Splita plovila dalmatinskim otocima.

“Htio sam vidjeti kako to zapravo izgleda iznutra. Ne samo raditi, nego i doživjeti more na drugačiji način”, priča. Posao je dobio preporukom, što je, kako kaže, i dalje najčešći put u tom svijetu. Iako postoje agencije, većina ljudi dolazi “preko nekoga”, kroz mrežu poznanstava i iskustava koja se prenose dalje – često putem Viber grupa, Instagrama ili jednostavno usmenom predajom. Na jahti dugoj 40 metara radio je kao konobar, brinući se o osam gostiju koji su tijekom ljeta obilazili Šoltu, Hvar, Korčulu i druge dijelove dalmatinskog arhipelaga. Gosti su uglavnom bili stranci – Amerikanci i turisti iz srednje Europe – a sama dinamika posla bila je, kaže, potpuno drugačija od klasičnog sezonskog rada na kopnu.

“Nije to isto kao rad u restoranu. Ti si s tim ljudima cijeli dan, cijeli tjedan, praktički si dio njihovog odmora. Moraš biti stalno dostupan, ali i nenametljiv”, kaže.

A posada je bila zanimljiv miks ljudi s prostora bivše Jugoslavije – kolege iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, kuhari iz Rijeke i Beograda, kapetani iz Splita… Iako iskustvo opisuje kao vrijedno i drugačije od svega što je do tada radio, priznaje da sezonski rad nije nešto što bi dugoročno birao.

“Tri mjeseca u komadu zaista je zahtjevno. Nemaš privatni život, propuštaš važne stvari poput rođenja, krštenja, okupljanja… U jednom ti trenutku to počne nedostajati”. Također, radno vrijeme, iako formalno definirano ugovorom, u praksi gotovo da ne postoji. Dan počinje rano, a završava kasno – ovisno o potrebama gostiju.

“Radi se puno. Klasičnog radnog vremena nema. Ako gosti nešto trebaju – tu si”. Slobodni dani na papiru postoje, ali nisu zajamčeni. Posada može predahnuti ako se tjedan ne proda, ili gosti otkažu. No, takvi su trenuci rijetki. Bi li ponovio, pitamo ga…

“Možda, ali ne svake godine. Sezona je super kao iskustvo, ali nije za stalno. Barem ne za mene”, kaže muškarac.