Putem izbora, prosvjeda, stvaranja vlade i oružanih sukoba arapske zemlje u luku od Libije do Perzijskog zaljeva više su nego ikad angažirane u svrgavanju starih vođa, ali i odlučnom oblikovanju poretka koji će iza toga nastati. Središte borbe ponovno je poznati trg Tahrir u Kairu, gdje je prosvjedni pokret opet zaživio, a deseci stradali u nasilnim obračunima.

Neki ga nazivaju novom revolucijom ili novom frontom stare revolucije, no bolje bi ga bilo nazvati krajem početka. Događaji koji ovdje danas izbijaju novi su kao i ona navala optimizma koja je zahvatila prosvjednike početkom godine. “U siječnju je narod ustao protiv diktature, a danas ustaje protiv ostataka diktature”, smatra Sateh Noureddine, kolumist ljevičarskog libanonskog lista Al Safir. “Pad režima nije bio čin revolucije, već postavljanje temelja Arapskome proljeću. Za slobodu i demokraciju potrebno je vrijeme.” Nitko nije očekivao da će arapski prosvjedi biti pravocrtni marš, no stvari se nikad nisu u toj mjeri mijenjale i prijetile raspadanjem, krvoprolićem i neredima. Iako mnogi analitičari nerede opisuju kao neizbježno suočavanje s diktatorskim naslijeđem, drugi su zabrinuti da bi regiju dugo mogli tresti nemiri prije nego što nastane sustav koji bi zamijenio stagnirajući poredak koji je toliko dugo vladao ovom regijom. Narod jasno izražava strah od kaosa, ali i nadu da će revolucije polučiti stvarne rezultate. Sukobi su ponegdje toliko uzavreli, kao u Egiptu, da su sile reakcije, ponajprije vojska, odlučile čvrstim akcijama tome stati na kraj. “Arapskim svijetom trenutno vlada panika”, piše libanonski kolumnist Fadel Shallak. “Vođe se boje vlastitog naroda, elita se boji siromašnih, a srednja klasa niže klase i puka.” Izbori koji su se u Tunisu održali u listopadu pohvaljeni su kao uzorno uljudni i mirni, no to je očito bila iznimka jer su u drugim dijelovima regije uslijedili novi sukobi. Jemenski predsjednik Ali Abdullah Saleh pristao je podnijeti ostavku, no tamošnje se snage i dalje bore. Bivši libijski pobunjenici stvorili su vladu, no predstoji im pomirivanje regija koje se ponašaju kao gradovidržave s vlastitim paravojnim jedinicama. Objavljen je i dugo očekivani oštri izvještaj o gušenju šijitskih prosvjeda u Bahreinu, a Siriji prijeti dosad najveća izolacija zbog gušenja ustanka. U Egiptu je sukob prosvjednika i vojske koju smatraju dijelom starog poretka i bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka zasjenio glasovanje za novi saziv parlamenta. “Vladajuće je vojno vijeće korumpirano i nije toliko drukčije od Mubaraka”, izjavio je Mohamed Sharawy, četrdesetpetogodišnji vozač, na nacionalističkom okupljanju u znak potpore vojnom vodstvu države. “No oni su sve što trenutno imamo.”

Iako su mnogi Tunižani, naročito islamisti, strahovali od stvaranja države iz sjene, taj je strah naročito prisutan u Egiptu, gdje se vojska oslanja na ono što smatra tihom većinom kojoj je dozlogrdilo stanje nesigurnosti i nemira. Na trgu Tahrir srednjoškolski nastavnik Sharif Ibrahim preko ramena je promatrao novi zanos okupljene mase, prožete nadom u revoluciju. Preko drugog je ramena gledao ruševine nastale nakon višednevne borbe policije i prosvjednika. “Svima nam visi upitnik iznad glave”, kaže Ibrahim. Strah je i dalje prisutan u većini trenutnih procesa tranzicije. Međunarodna organizacija za krize upozorava da je kriza u Siriji “nedvojbeno ušla u najopasniju fazu”. Vlada pothranjuje strah o krvavim posljedicama pobune kako bi opravdala svoju vladavinu iako omalovažava institucije države i pogoršava sektaške napetosti dok državu razara i gospodarska kriza. “Strah je zavladao Damaskom, to se jasno vidi u očima stanovnika”, kaže tridesetogodišnji poslovni čovjek Makarem koji nam nije htio odati prezime. “Sve se više ljudi svakog dana okreće protiv režima, no čak se i oni boje kako će se situacija razvijati.” U Libiji su se klanovi, gradovi i različite vojne sile okupili u slaboj koaliciji radi svrgavanja Gadafija i stvaranja funkcionalne vlade. Novi premijer imenovao je vođe paravojnih jedinica u Zintanu i Misrati, dvama gradovima koji su odigrali ključnu ulogu u svrgavanju Gadafija, ministrima obrane i unutarnjih poslova kako bi ograničio njihovu samovolju i ujednačio moć koju obojica imaju. Borci iz Zintana ne žele se povući iz glavnog grada, a razoružavanje mladića i dalje je velik izazov. “Novi mi izazovi bude nadu, ali i paniku”, ističe Idris Al Fasi, viši savjetnik u državnom elektroprivrednom poduzeću. U Jemenu, koji mnogi prate u strahu od implozije, prosvjedi ne prestaju, a prosvjednici su gnjevni jer se Salehu nudi imunitet. Oporba brani taj potez te ističe da će se na taj način spriječiti građanski rat. Na Trgu promjena u Sani, glavnom gradu Jemena i središtu ustanaka, prosvjednici tvrde da su naučili pouku iz egipatskog primjera – odlazak vođe s vlasti ne znači kraj revolucije. Ali Mohammed al-Hadda, zaposlenik državne službe i jedan od prosvjednika koji je zidao skloništa prosvjednika na trgu, o prosvjednicima u Egiptu kaže: “Hosni Mubarak otišao je s vlasti, a oni su se vratili kući prije ostvarenja ciljeva.”

Anthony Shadid