Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Američki rok, zemlja u limbu

Autor: The New York Times
22. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Prije nekoliko mjeseci dogodila se razmjena o pojmu vremena koja je rekla ponešto o Iranu, ponešto o Iraku, ali vjerojatno ponajviše o Sjedinjenim Američkim Državama.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Na marginama sastanka Ujedinjenih naroda irački ministar vanjskih poslova Hoshyar Zebari čavrljao je s iranskim predsjednikom Mahmoudom Ahmadinedžadom. Američka vojska napustila je iračke gradove i mnogi ovdje su zahvalni na tome. Do 31. kolovoza trebala bi smanjiti broj vojnika na 50.000. Taj datum nema toliko veze sa srčanošću iračke policije u Sadru, već više s prioritetima drugdje: premještanjem sredstava u Afganistan, umorom od skupog rata koji je kod kuće potpuno neshvaćen i nepredvidivošću prijevremenih izbora u jugozapadnoj Pennsylvaniji. Zebari se prisjeća da mu je Ahmadinedžad s neprirodnom primjesom sarkazma rekao da su Amerikanci posadili stablo u Iraku. Zalijevali su to stablo, obrezivali ga i brinuli se o njemu. “Pitajte svoje američke prijatelje”, rekao je odmahujući glavom, “zašto odlaze prije nego što je to stablo urodilo plodom.” Iračka priča je nedovršena, što god rekla Obamina administracija, generali i diplomati koji rade na njoj. Zemlja nije ni okupirana ni nezavisna, već kao da je u limbu. “To doista jest američka politika i američka kultura, taj osjećaj da smo nestrpljiv narod”, izjavio je Ryan C. Crocker, bivši američki veleposlanik u Iraku i dugogodišnji diplomat u arapskom svijetu. “Sutra ili prekosutra najkasnije, a ako se to ne dogodi, nastavit ćemo drugim putem.” Bliski istok već dugo pati zbog osebujnoga američkog poimanja da ako najveća svjetska sila nešto želi, to će se nekako i ostvariti, i to prema njezinim uvjetima. U Libanonu, na palestinskom teritoriju i u Siriji zbrkana viđenja stvarnosti nikako da se usklade. Od 2003. godine rijetko su se uskladila i u Iraku. “Strpljenja u Washingtonu uvijek manjka”, rekao je Zebari. “Datumi odlaska američkih snaga su određeni. To je potaknulo njihove susjede da se pozicioniraju u tom vakuumu. Upravo se to događa. Čuo sam to iz njihovih vlastitih usta”, rekao je. “Čekaju, nikamo im se ne žuri. Oni će vječno biti naši susjedi.” Viđenje američkih dužnosnika glede povlačenja snaga obično diktira i njihovo shvaćanje pojma vremena, osobito o tome odražavaju li ti rokovi ovdašnju trenutno dvosmislenu stvarnost.

Prije nekoliko mjeseci dogodila se razmjena o pojmu vremena koja je rekla ponešto o Iranu, ponešto o Iraku, ali vjerojatno ponajviše o Sjedinjenim Američkim Državama.

Na marginama sastanka Ujedinjenih naroda irački ministar vanjskih poslova Hoshyar Zebari čavrljao je s iranskim predsjednikom Mahmoudom Ahmadinedžadom. Američka vojska napustila je iračke gradove i mnogi ovdje su zahvalni na tome. Do 31. kolovoza trebala bi smanjiti broj vojnika na 50.000. Taj datum nema toliko veze sa srčanošću iračke policije u Sadru, već više s prioritetima drugdje: premještanjem sredstava u Afganistan, umorom od skupog rata koji je kod kuće potpuno neshvaćen i nepredvidivošću prijevremenih izbora u jugozapadnoj Pennsylvaniji. Zebari se prisjeća da mu je Ahmadinedžad s neprirodnom primjesom sarkazma rekao da su Amerikanci posadili stablo u Iraku. Zalijevali su to stablo, obrezivali ga i brinuli se o njemu. “Pitajte svoje američke prijatelje”, rekao je odmahujući glavom, “zašto odlaze prije nego što je to stablo urodilo plodom.” Iračka priča je nedovršena, što god rekla Obamina administracija, generali i diplomati koji rade na njoj. Zemlja nije ni okupirana ni nezavisna, već kao da je u limbu. “To doista jest američka politika i američka kultura, taj osjećaj da smo nestrpljiv narod”, izjavio je Ryan C. Crocker, bivši američki veleposlanik u Iraku i dugogodišnji diplomat u arapskom svijetu. “Sutra ili prekosutra najkasnije, a ako se to ne dogodi, nastavit ćemo drugim putem.” Bliski istok već dugo pati zbog osebujnoga američkog poimanja da ako najveća svjetska sila nešto želi, to će se nekako i ostvariti, i to prema njezinim uvjetima. U Libanonu, na palestinskom teritoriju i u Siriji zbrkana viđenja stvarnosti nikako da se usklade. Od 2003. godine rijetko su se uskladila i u Iraku. “Strpljenja u Washingtonu uvijek manjka”, rekao je Zebari. “Datumi odlaska američkih snaga su određeni. To je potaknulo njihove susjede da se pozicioniraju u tom vakuumu. Upravo se to događa. Čuo sam to iz njihovih vlastitih usta”, rekao je. “Čekaju, nikamo im se ne žuri. Oni će vječno biti naši susjedi.” Viđenje američkih dužnosnika glede povlačenja snaga obično diktira i njihovo shvaćanje pojma vremena, osobito o tome odražavaju li ti rokovi ovdašnju trenutno dvosmislenu stvarnost.

Vojska smatra da je izbor trenutka pravi, a s njom se slažu i mnogi diplomati iako su svjesni utjecaja američkih domaćih političkih pitanja. “Gledajte, kad na neku zemlju potrošite nekoliko milijardi dolara, i određene domaće političke teme će se preliti u tu zemlju, takva je stvarnost”, rekao je Christopher R. Hill, veleposlanik na odlasku. Crocker je preispitao “cijelo naše poimanje da nekako možemo razviti matematički model koji bi ubrojio konkretna postignuća, uključio vremenski okvir i to je to. Irak ne funkcionira na taj način, a ni Afganistan ne funkcionira na taj način”. Možda je to tek otrcana fraza, taj način na koji se na Bliskom istoku prošlost presijeca sa sadašnjošću premda nije nužno i netočna. Za Arape su križarski ratovi u suklađu sa stvaranjem Izraela. Irački ratovi ulijevaju se u tisućljetne pripovijesti o mučeništvu. Perspektiva postaje politika, kao i strpljivost. Tijekom burnog razdoblja 2005. godine Sirija je zaglibila u krizu koju su neki smatrali egzistencijalnom. Čule su se glasine da će međunarodni tribunal koji je istraživao ubojstvo bivšega libanonskog premijera optužiti neke od vođa. Oštri prosvjedi pripomogli su njegovu povlačenju iz Libanona, pri čemu su mnogi nesklono gledali na njegovu 29-godišnju prisutnost. Sjedinjene Američke Države povukle su svog veleposlanika nakon poziva da ga uklone. No dužnosnici koji su ponajbolje poznavali situaciju činili su se potpuno uvjereni da su im horizonti širi, dulji i bolji od Amerikanaca. Predsjednik Bashar al-Assad učio je od svog oca Hafeza, zapovjednika zračnih snaga koji je tri desetljeća kao diktator vladao Sirijom te možda bolje od ikoga znao da je vrijeme koristan alat. Novi američki veleposlanik imenovan je 2010. godine, a Sirija se na određen način vratila Libanonu. U libanonskome glavnom gradu, gdje su nekad prosvjedi desetaka tisuća nezadovoljnika grubo vrijeđali sirijskog predsjednika, tijekom njegova prvog posjeta Bejrutu nakon atentata bili su izvješeni drukčiji natpisi. Na njima je pisalo: “Dobrodošao u našu obitelj.”

Anthony Shadid

Autor: The New York Times
22. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close