Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Revt 67/18 zauzeo stav povodom zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje na ime povrata stečenog bez osnove s obzirom na tuženikovo korištenje dijela poslovnog prostora, koji je u 24/96 dijela u suvlasništvu tužitelja. Naime, pravilo o vraćanju stečenog bez osnove iz čl. 219. ZOO/91-a (čl. 1120. ZOO-a) primjenjuje se samo kada korisnik tuđe stvari nije u mogućnosti vratiti tu stvar imaocu (radi toga što bi stvar korištenjem prestala postojati ili bi promijenila identitet ili iz gospodarskih razloga ne bi bilo opravdano vraćanje).

U tom slučaju korisnik tuđe stvari dužan je imaocu nadoknaditi koristi bez obzira na to je li u korištenju te stvari bio pošten ili nepošten (tako i Rev-195/11 od 21. siječnja 2014.).Međutim, u konkretnom slučaju nije riječ o takvoj situaciji, pa je stoga valjalo primijeniti odredbe čl. 164. i 165. ZV-a. Prema odredbi 164. st. 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu za posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tom oštećeno ili uništeno. Nepošten, pak, posjednik tuđe stvari prema odredbi 165. st. 1. ZV-a mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.