Od 2017. godine u Srbiji je osnovano 1.100 novih zadruga, među kojima je 71 posto poljoprivrednih zadruga, a polovica od blizu 2.000 zadruga ostvaruje prihode, pokazuju podaci Zadružnog saveza Srbije objavljeni u istraživanju portala Biznis.rs o važnosti povezivanja poljoprivrednika.

Kad je cijena loša, onda se svi okreću udruženjima, a kada je dobra – onda im ne trebaju, kazao je za Biznis.rs dugogodišnji predsjednik udruženja proizvođača maline “Vilamet – SPAS” iz Arilja Dragan Bogdanović, i tako u nekoliko riječi opisao situaciju u dijelu proizvodnje koja je izuzetno značajna za srpsku poljoprivredu.

“Da bi proizvođači došli do potrebne količine proizvoda za tržište moraju se udružiti i jedino tako mogu podići kapacitete, a ne da svatko radi ‘u svom dvorištu’, što često nije po standardima ili su kapaciteti nedovoljni”, objašnjava Mihailović, te dodaje da je Zadružnom savezu Srbije prioritet da se mali proizvođači udruže i da se proizvodi certificiraju, pakiraju i reklamiraju kao zajednički brend jer to smanjuje troškove i povećava konkurentnost.

“Uočili smo da je ključ uspjeha zajedništvo, i to poljoprivrednih proizvođača, stručnih službi Ministarstva poljoprivrede i lokalnih samouprava, fakulteta i instituta. Nije dovoljno samo htjeti, nužno je znanje o tome u kom pravcu zadruga treba ići, kako napraviti proizvod, kako održati kvalitetu”, ističe Mihailović, te dodaje kako je država prepoznala važnost financiranja zadruge.

Podizanje kapaciteta
“Kada se udruže, zadrugari lako i brzo mogu podići prerađivačke kapacitete, a kad naprave projekt i program rada, podignu skladišta ili objekte za preradu – država pomogne sa nabavkom opreme”, objašnjava Mihailović.

Ističe kako ono što otežava udruživanje su usitnjena imanja, ali opet – ako onaj tko ima veću količinu zemlje ili skladišne kapacitete misli da je dovoljan sam sebi i tako radi veliku grešku. Čak je i 20.000 hektara kap u moru, a u lancu proizvodnje i plasmana ima mjesta za sve – male, srednje i velike.

Njegova poruka državi je da razmisli o podršci zadrugarima kroz kreditiranje zadruga početnika u biznisu i preko Fonda za razvoj, a ne isključivo programa Ministarstva privrede, do formiranja Fonda za razvoj zadrugarstva, što bi bilo u skladu sa Zakonom o zadrugama, kao i s politikom poticanja zadrugarstva mjerama ekonomske, agrarne i stambene politike, kao i drugih razvojnih politika.

“Kaže se da onaj tko planira na godinu dana sije žitarice, tko planira na 10 godina – sadi voće, a tko planira na sto i više godina, on obrazuje narod. Na primjeru maline se, međutim, svake godine mogu vidjeti razlike u shvaćanju “udruživanja”. Predsjednik Asocijacije proizvođača malina i kupina Srbije Rade Drašković smatra kako bi uspjeh srpskih malinara bio daleko veći kada bi postojala bolja suradnja s malim hladnjačarima.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Temelj razvoja
Ukazuje na aktualnu situaciju, gdje brojnim malinarima još nije isplaćena predana malina, budući joj je pala cijena u odnosu na onu koju su otkupljivači obećavali početkom sezone.

“Ono što se desilo je da su mali hladnjačari 2021. godine dobro zaradili preprodajući već preuzetu i smrznutu malinu, pa su znali za 200 tona dobiti i do 6.000 eura. To im se obilo o glavu prošle godine, jer su obećali jednu cijenu proizvođačima, preuzeli i zaledili malinu, ali je njena cijena na europskom tržištu pala i onda su došli u problem i oni i proizvođači. Hladnjačari, međutim, mogu smrznutu malinu držati do dvije godine, a nama novac treba za novu sezonu”, upozorio je.

“Bez pravne sigurnosti nema niti udruživanja, niti razvitka proizvodnje, kao ni ulaganja u zasade”, jasan je Drašković koji se pita kako je moguće da otkupljivač obeća jednu cijenu, preuzme malinu, a onda, kad joj padne cijena, odustane i nudi manje.

Većina sugovornika ističu kako je udruživanje i dalje teška tema, jer proizvođači u dobrim godinama kada su cijene visoke žele samostalno nastupati na tržištu i bolje zaraditi, dok u lošijim godinama krivicu za svoj neuspjeh i tržišne odluke prebacuju na državu i sve u lancu.