Svakoga dana milijuni ljudi diljem svijeta odvijaju se prezentacije. Većina nas koja je prisustvovala prezentacijama najvjerojatnije se susrela s prosječnim ili dobrim prezenterima. Malo je ljudi koji se mogu pohvaliti kako su prisustvovali prezentacijama pravih majstora. Dobri prezenteri poput Appleova Stevea Jobsa prava su rijetkost. Stručnjaci iz engleske kompanije Presentation Business tijekom godina pomogli su tisućama biznismena da postanu odlični prezenteri, bilo da se radi o treningu za prezentaciju pred malim skupinama ili pred tisućama ljudi, i tvrde: svatko od nas posjeduje sposobnosti postati odličan prezenter. Možda će se nekima učiniti čudnim, ali dobru prezentaciju ne određuje proizvod ili ideja. Od tisuće ljudi koji su se bavili “fenomenom” briljantnog prezentera nijedna osoba nije spomenula vrijednost sadržaja prezentacije. Ni u jednom slučaju publika nije bila zainteresirana za to o čemu prezenter govori, nego za način na koji govori.

Jezgrovito predstavljanje
Ako se nešto predstavi na zanimljiv način, tek tada i sama ideja ili proizvod postaju interesantni. Drugim riječima, prezenteri koji se koncentriraju na sadržaj ispadaju tek prosječno dobri, a takvi su i njihovi rezultati. Važan dio dobre prezentacije čini kontakt oči u oči sa svakim u publici. To prije svega znači mnogo osobnih obraćanja i često korištenje riječi “ja” i “Vi”. A da biste mogli činiti jednu takvu prisnu radnju, prije svega je potrebno dobro poznavati svoju publiku. Iznositi činjenice koje se mogu pročitati iz brošura ili na internetu dosadno je i nezanimljivo. Umjesto da publici daje informacije, koje i sami mogu saznati, dobar prezenter potaknut će publiku na akciju pokretanjem konverzacije. Kada prezentacija krene u oba smjera, kada se uspije ostvariti atmosfera razgovora, ne nužno putem prezenterovih pitanja ili onih ih publike, nego kada se ispriča priča iz vlastitog iskustva te na taj način stvori dojam konverzacije, izlaganje postaje mnogo zanimljivije. Publika koja je došla poslušati što prezenter želi predstaviti cijenit će da joj to i pokaže. Time ne mislimo na jedan od uvriježenih načina prezentacije kroz desetke slajdova kojima nikad nema kraja. Na zapadu kažu: “Ako ne možeš svoju ideju sažeti na poleđinu vizit karte, onda i nemaš dobru ideju. Ako proizvod ne možeš predstaviti u tri slike, onda ni sam ne znaš mnogo o njemu. A kada prezentiraš ljudima ono u što vjeruješ, predstavi to u ne više od deset riječi i tri slike.” Kada je u siječnju 2007. godine Steve Jobs predstavljao svijetu Appleov iPhone, učinio je to riječima: “Danas je Apple ponovno izmislio telefon!” Šest riječi. “Danas predstavljamo tri revolucionarna proizvoda. Prvi je iPod sa širokim zaslonom osjetljivim na dodir, drugi je revolucionarni mobilni telefon, a treće je revolucionarni uređaj za pristup internetu. I sve to, jedan je uređaj.” Nakon što je nabrojao sva “tri” uređaja, iza njegovih leđa pojavila se slika iPhonea, a kada je spomenuo da su nam za taj uređaj potrebni samo prsti, na ekranu se pojavila slika prsta kako dodiruje iPhone. Rekao je i pokazao je sve.

Privlačenje pažnje
Privukao je pažnju ne razvlačeći uvod, bez mahanja i praznih priča, a njegov entuzijazam prešao je na publiku. Ako se želi raditi prezentacija pomoću vizualnih pomagala, neka grafikoni budu napravljeni tako da su ugodni za oko. Ako pola publike u zadnjim redovima ne vidi grafikon dobro, ako je nacrtan u “mrtvačkim” bojama i ne može se pročitati, svaki trud bio je uzaludan. Previše teksta na ekranu također odvraća pažnju publike od riječi, dakle sadržaja, pa je mudro napraviti balans između vizualnog i verbalnog. Čitanje s papira, kartica i sličnih podsjetnika, kao i upotreba projektora, alat je loših prezentera čijim prezentacijama nitko ne želi dva puta prisustvovati. Manje vješti govornici, u želji da što prije okriju publici vrijednost svojega proizvoda, krenu s nabrajanjem svih njegovih dobrih strana: na tržištu ne postoji ništa slično, zamjenjuje više uređaja, mobilan je, malih dimenzija i slično. Ponuditi rješenje prije iznošenja problema loš je put prezentacije. Predstavljajući iPhone, Steve Jobs je najprije iznio primjer smartphonea ukazavši na sve njegove mane. “Problem je u tome što smartphone uopće nije pametan i uopće ga nije lako koristiti”, rekao je Jobs opisavši problem gotovo svih smartphonea, tipkovnicu. Tek tada je skrenuo pozornost na iPhoneovo “revolucionarno sučelje” i na najbolji uređaj za telefonsku navigaciju – naše prste. S ukazivanja na problem, skok na rješenje. To je slušateljima mnogo pristupačnija opcija. Već smo se malo dotaknuli govora tijela. U svim društvenim situacijama naše tijelo je aktivno i koristimo geste, krećemo se, prebacujemo težinu s noge na nogu. Ljudi koji pri svojim prezentacijama to ne čine izgledaju abnormalno i automatski su isključeni iz slušnoga polja. Za svoju polusatnu prezentaciju Steve Jobs vježba deset sati. On je entuzijast, ima veliko znanje o svojim proizvodima, on u njih vjeruje, njega vodi srce. Pa zašto onda deset sati vježbe kao da prvi put čuje i vidi to što predstavlja? Zbog toga da pronađe najbolji, najjednostavniji i najzanimljiviji način prezentacije kojim će doprijeti do svakog pojedinog člana u publici. I oni u zadnjim redovima moraju imati doživljaj kao da stoje pokraj njega, moraju osjetiti svu njegovu energiju i prije svega njegovu vjeru u proizvod. Naučiti tekst napamet pred ogledalom, a ne osjećati proizvod kao dio sebe, put je k lošoj prezentaciji, a kasnije i nedostatku interesa za proizvod. S druge strane, pokazati sav svoj entuzijazam, korak je koji dijeli dobroga prezentera od briljantnog. Kada je Jobs vrbovao menadžera Johna Sculleyja da iz Pepsija prijeđe u Apple, rekao je: “Želiš li cijeloga života prodavati zašećerenu vodu ili želiš promijeniti svijet?” Odgovor znamo.

Uh, pa, ja mislim…

Riječi poput: možda, ja mislim, pa znate, uh, hmm i slične potštapalice neke su od fraza i izraza koje bi bilo bolje izbjegavati. Nije ih potrebno u potpunosti izbaciti iz predstavljanja, ali ih je poželjno što manje upotrebljavati jer imaju negativnu konotaciju. Često upotrebljavane, ostavljaju dojam kako pripovijedač nije dovoljno dobro pripremljen ili da je cijela prezentacija uvježbavana te se sada prezenter ne može sjetiti ‘gdje je ono stao’ i pokušava se sjetiti nastavka teksta.