Malo tko bi sa sigurnošću mogao ispričati kako je sve počelo. Pretpostavlja se da je Vojin Đorđević, kao i njegov brat Živojin, jedan od pionira unosnog posla kojim se početkom i sredinom devedesetih bavila nekolicina okretnih Subotičana. Poslije je netko to ironično nazvao začetkom “prekogranične suradnje” iako je riječ o najobičnijem švercu alkohola u susjednu Mađarsku. Vojin Đorđević priznao je da je bio nestašan momak, da je imao nesporazume s državom i da je kraće vrijeme, doduše besplatno, bio na njezinoj hrani i postelji. Ulazak u veliki biznis bio je spektakularan. U Subotici se prepričavalo kako su braća Đorđevići, preuzimajući 1993. posrnulu Subotičanku, tri dana i tri noći držali otvoren šalter i izmirivali zatečene dugove. Bilo kakav papir, kojim se mogla dokazati obveza ove tvornice alkoholnih i bezalkoholnih pića, bio je dovoljan njegovu nositelju da naplati svoje potraživanje. Pravi potez napravljen je 1997. kada je sklopljen licencni ugovor s njemačkom kompanijom Sinalco International o proizvodnji njihova brenda Sinalco za srpsko tržište. Nijemci su poslije priznali da su i sami bili iznenađeni poslovnom vještinom Vojina Đorđevića. Dobrom procjenom tržišta i zanimljivim marketinškim idejama uspio je dobro pozicionirati ovaj napitak i na njemu izgraditi lidersku poziciju svoje kompanije. Međutim, već je kupnja Podruma Palić 2004. godine ukazala na slabosti njegove poslovne filozofije. Baš u vrijeme kad je Đorđević privodio kraju ovu zamašnu akviziciju, tadašnji ministar financija Mlađan Dinkić objelodanio je da državi na ime neplaćenog poreza duguje oko 250 milijuna dinara. Objašnjenjem da je riječ o znatno manjem značenju (150 milijuna), da su predana založna jamstva i da bi država morala imati razumijevanje velikih poreznih obveznika nije ublažen dojam o “pregrijanosti” financija. Rezerve prema poslovnim procjenama Vojina Đorđevića pojačane su kada je krenuo u realizaciju projekta Dom vode u Vrujcima. Oprema za flaširanje mineralne vode u lječilištu kod Valjeva stajala je 5 milijuna eura, a prva faza Sinalco Srbije u ovom mjestu odnijela je dodatnih devet milijuna.

Početkom ovog desetljeća braća su podijelila svoj poslovni imperij. Živojin se posvetio proizvodnji voćnih sokova (Fresh&Co), a Vojin je u svojoj Si&Si objedinio ponudu vina, mineralne vode, bezalkoholnih i alkoholnih pića. Kada su 2005. godine vjerovnici zakucali na vrata Fresh&Co, vlasnik Si&Si grupe je zavapio da država mora svoje brendove. Teza o srpskim brendovima u vlasništvu srpskih kompanija postala je mantra njegovih javnih nastupa. Tako je u studenom 2006. na velika zvona objavio da ne namjerava prodati Dom vode u Vrujcima Ivici Todoriću mada je Agrokor demantirao da su razgovori o tome uopće vođeni. Poznavatelji prilika u srpskom biznisu tada su procjenjivali da Đorđević diže cijenu svojoj tvrtki. Kada je beogradski dnevni list Pregled objavio da je financijski ponor u kome se grupa Si&Si nalazi dubok 15,8 milijuna eura, otvorena je priča o partnerstvu s košarkaškom legendom Vladom Divcem. Uz staru priču da nijedno od njegovih poduzeća neće prodati u cijelosti, Đorđević je objasnio da je otvoren za partnerstvo koje ne bi prelazilo 30 posto vlasništva. Taj je stav odudarao od prateće priče o zainteresiranosti nekoliko europskih kompanija i investicijskih fondova, te jednog od najvećih japanskih koncerna koji, navodno, nudi bajoslovni iznos i mogućnost širenja na tržištu Azije. Mnogo toga govori da Vojinu Đorđeviću i da ubrzano traži financijsko utočište. Hoće li to biti Divac ili netko treći, potpuno je nevažno. Patriotska priča o nacionalnoj kompaniji i nacionalnim brendovima lako će ustuknuti pred novcima, a nemaju boju, miris i nacionalni predznak. To nije kraj njegove poslovne karijere. Čovjek koji je nekoliko puta biran za poduzetnika godine, koji je u Bruxellesu i Cannesu dobivao nagrade za dizajn, sigurno nije rekao svoju posljednju riječ. Možda će se, s obzirom na to je megalomanija uzela svoju proviziju, ta lucidnost nanovo probuditi.