Iako je od Oluje prošlo trinaest i pol godina, Domovinski rat još nije, a kako stvari stoje, čini se da i neće dobiti svoju dostojnu filmsku pratnju. Naravno, ne može se usporediti s grandomanskim, karakterno crno-bijelim “trash” spektaklima partizanskog tipa. Ostaju, dakle, egzistencijalističke, tjeskobne ratne ili postratne drame, koje se povremeno snimaju. Iako danas za razliku od mučnih devedesetih one nisu više toliko ideološki obojene, nisu na žalost ni bogzna kako dobre.

Drvena gluma
“Ničiji sin” Arsena A. Ostojića odnio je lani u Puli pet Zlatnih arena, među ostalima za najbolji film i glavnu mušku ulogu iako nije bio ni među tri najbolja filma. Možda je riječ o očekivanoj osjetljivosti žirija za ratne teme, a možda i o maloj kompenzaciji Ostojiću za 2004., kada je njegova izvrsna “Ta divna splitska noć” izgubila od Vrdoljakove grozne “Duge mračne noći”, od kojeg je te godine također bilo barem tri bolja filma. No na stranu svojeglavi žiriji i festivali, koje će “Ničiji sin” sigurno masovno pohoditi, riječ je ipak o priličnom razočaranju. Istoga porijekla kao i superiorni Brešanov “Nije kraj”, dakle nastao prema dramskoj trilogiji Mate Matišića, koji je napisao i scenarij, “Ničiji sin” ima jaku priču, potresnu, tipično hrvatsku i sasvim moguću, ali u svojoj filmskoj inkarnaciji, opterećenu općim mjestima, proizvoljnim situacijama “deus ex machina” i drvenom, teatralnom glumom. Ne može mu se poreći da je često potresan i da ima snagu jer priziva u sjećanje kolektivne traume i govori o sudbinama kakvih je ova zemlja prepuna, ali mu nedostaje dubine i motivacije. Previše stvari Ostojić podrazumijeva, što mu se može oprostiti jer se iz toga vidi da nije kalkulantski rađen za europsku festivalsku klijentelu, nego za domaću.

Izlizana tarantinovska naracija
Opća mjesta počinju već od imena likova – glavni je Ivan Barić (Liverić), sisački branitelj bez nogu i s PTSP-om, čiji je otac ugledni profesor Izidor Barić (Nadarević), disident i robijaš iz prošlog sustava, koji se sada kandidira na izborima. Film počinje Ivanovim opijanjem i popratnim tulumima po birtijama, dok se roditelji rješavaju nečijeg leša, a ako ste o filmu dosad išta čuli ili pročitali, vjerojatno odmah znate čijeg. Svako iščekivanje je u startu ubijeno, a ako i nije, razrješenje je više antiklimaks nego šok. Tu je i danas već izlizana tarantinovska eliptična naracija, pa se u pola filma naprasno vratimo dan-dva unatrag da vidimo što je preth odilo događajima iz prvog djela (uz povremene ratne “flashbackove”), ali na to je današnja kinopublika navikla. Šteta, jaka priča koja je dobila slab film.