Samo u Zagrebu godišnje se baci između osam i deset tisuća tona hrane, zbog dotrajalosti vodovodnih cijevi gubimo gotovo 40 posto pitke vode, a zahvaljujući lošem načinu gradnje kroz prozore i vanjske zidove gubi se čak 70 posto toplinske energije. Hrvatska proizvodi sedam proizvoda koji su dovoljni za potrebe stanovništva, a za dvadesetak godina ćemo proizvoditi dvadeset posto potrebne energije. Istodobno gubici u distribuciji energije iznose od 15 do 30 posto, a struju plaćamo skuplje od svih tranzicijskih zemalja, ali i stanovnika Monaca i Londona. Sve su to podaci sadržani u upravo objavljenoj knjizi “Zeleni alati za održivu revoluciju”. Knjigu je objavila izdavačka kuća Što čitaš, najpoznatija po izdanjima alternativnog sadržaja koji propituju aktualne društvene vrijednosti, moguće promjene i razvoj društva. Krenuvši od teze da trošimo mnogo više od kapaciteta našeg planeta, autori “Zelenih alata” Bruno Motik i Dražen Šimleša, aktivisti udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), saželi su znanja i vlastita iskustva o održivom životu i racionalnom korištenju resursa te izradili priručnik za život koji se ponekad znatno razlikuje od ovog na koji smo navikli. Sadržajem u nekim dijelovima izgleda poput priručnika za preživljavanje koji bi bio koristan Mad Maxu nakon nuklearnog rata. Naime, teško je vjerovati da se pripadnici suvremenog društva mogu natjerati da nakon radnog dana od ulja preostalog od prženja krumpirića izrađuju biodizel kojim će pokretati svojih sto konja, ili spravljaju ručak u loncu obješenom nad golemo parabolično zrcalo koje predstavlja solarno kuhalo. Autori, međutim, pružaju niz jeftinih i praktičnih uputa kojima možemo uštedjeti i smanjiti takozvani ekološki otisak. Ne samo da to možemo učiniti bez previše truda već nas može i dobro zabaviti.

Ekološki otisak
S porukom da za održivi razvoj nisu potrebni opaki stručnjaci, puno novca ili samoproglašeni vođe, knjiga se vrti oko dva temeljna pojma. Prvi je ekološki otisak koji opisuje koliko jako pritišćemo naš planet, odnosno koliko nam je Zemljine površine potrebno da zadovoljimo sve naše potrebe. Drugi pojam je permakultura kao sustav dizajniranja okoliša učenjem od prirode. Podaci o ekološkim otiscima na razini čitavog svijeta pokazuju da živimo preko granica održivosti, odnosno trošimo više nego što imamo, a globalni “ekološki dug” iznosi oko 20 posto. Naime, prosječan ekološki otisak stanovnika Zemlje je 2,2 hektara po stanovniku, a raspoloživi resursi dopuštaju da zadovoljimo svoje potrebe na svega 1,8 hektara. Najveći ekološki dug imaju Sjedinjene Američke Države čijim je stanovnicima danas potrebno čak 9,57 hektara, a prosječan stanovnik Hrvatske svoje potrebe zadovoljava na 2,9 hektara. Autori smatraju da je ekološki otisak realniji pokazatelj kvalitete života od BDP-a, štoviše, visoka stopa BDP-a često znači smanjenu kvalitetu života. Prvi korak u održivom razvoju je smanjenje potrošnje energije pri čemu je pitanje koji će energent zamijeniti naftu potpuno pogrešno. Energent budućnosti je štednja, a loša je vijest da nema izvora koji će zamijeniti naftu onako kako je mi danas trošimo. Dobra je vijest, međutim, da već postoje konkretni prijedlozi prema kojima Velika Britanija bez ikakvih troškova može smanjiti svoju potrošnju za čak trećinu, a sljedeća trećina mogla bi se smanjiti uz neznatna ulaganja. Kad bi se samo svi videorekorderi, hi-fi uređaji i televizori gasili kad se ne koriste, sačuvale bi se dvije elektrane! Najlakša odluka da smanjimo potrošnju i svoju ovisnost o fosilnim gorivima je da kupimo najobičniju štednu žarulju jer obične žarulje čak 90 posto energije troše na zagrijavanje, a štedne daju istu količinu svjetla, troše trećinu energije i traju gotovo deset puta dulje od običnih žarulja. Drugi korak: prestanimo jesti naftu, poduprimo organsku proizvodnju i smanjimo unos mesa. Današnja konvencionalna poljoprivreda ovisi o visokom naftnom unosu (umjetna goriva, pesticidi, herbicidi, teška mehanizacija, transport) i bez tako velikog unosa nesposobna nas je sve prehraniti. Četiri petine američke ukupne potrošnje na prehrambeni sustav odlazi na procesiranje, pakiranje, skladištenje, transport i prodaju hrane, a čak 34 posto odlazi na gorivo za mehanizaciju koja sije i obavlja žetvu. Šimleša i Motik napominju da se organska hrana uzgaja na svega tri posto poljoprivrednih površina u svijetu. Istodobno prehrana temeljena na mesu doprinosi emisiji stakleničkih plinova devet puta više nego prehrana temeljena na biljkama i njihovim proizvodima, a na organskim farmama troši se 65 posto manje energije zbog nekorištenja umjetnih gnojiva. Kupovanje domaćih proizvoda na tržnici ili kod provjerenih lokalnih proizvođača jedan je od najjednostavnijih načina na koji svatko može poduprijeti organsku proizvodnju.

Uradi sam
Organizacija sustava u kojem lokalni proizvođači opskrbljuju unaprijed dogovorene najbliže potrošače ili pak pretplata na namirnice koje se nabavljaju izravno od proizvođača korak je dalje, a u Americi postoji oko tisući farmi koje rade upravo na takvu principu. Dakle, mnogo toga je stvar organizacije. Najbolji odgovor na pitanje koje alternativne izvore energije možemo koristiti jest kombinacija korištenja snage vjetra, sunca, vode, biomase (gorivo proizvedeno od poljoprivrednih kultura), no ništa od toga neće imati smisla ne smanjimo li potrošnju. Zanimljivo je da je solarna energija mnogo efikasnija kada se njome upravlja individualno, odnosno kad svaka kuća ima svoj kolektor, s tim da treba znati da solarna energija ne može osigurati visoko koncentriranu energiju. Primjer za organizirano korištenje solarne energije je vikend-naselje Selve pokraj Velike Gorice gdje većina stanovnika dobiva struju od Sunca jer od 25 kuća 16 ih ima solarne module na krovovima. Onima koji se usuđuju živjeti po “uradi sam” metodi autori čak daju detaljne upute za izradu solarnog kolektora.

Kuće od guma punjenih zemljom

Kome bi palo na pamet da se od otpadnih automobilskih guma punjenih zemljom mogu napraviti izvrsni nosivi zidovi, a od starih boca ili limenki pregradni zidovi. Kad se ožbukaju, ovakvi zidovi potpuno zadovoljavaju funkcionalne i estetske potrebe korisnika, tvrde autori. Umjerenija rješenja su korištenje prije svega niskoenergetskih materijala, gline, slame, izgradnja sustava za skupljanje kišnice i pročišćavanje otpadnih voda… Pasivna solarna arhitektura također će zadovoljiti, a ona se sastoji u gradnji koja maksimalno koristi izvore energije. Najduži vanjski zid mora biti okrenut duž osi istok-zapad i na taj se (južni) zid postavlja većina staklenih površina, i to obavezno s duplim ili izostaklima. Noću je dobro pokrivati stakla da se ne bi gubila toplina, a strehu valja projektirati na visini koja uvažava da je sunce ljeti više na horizontu te spriječiti sunčeve zrake da u toplijem dijelu godine ulaze u kuću. Kuća od balirane slame pruža najbolju izolaciju, nizak rizik od požara (u gustoj slami nema dovoljno kisika da bi se zapalila) i izgradnje te visok stupanj održivosti.