Generacija 2004. (Franz Ferdinand, The Killers, Kaiser Chiefs…) dogurala je do svojih trećih albuma, koji bi se manje-više svi trebali dogoditi do kraja godine. Iako su svoja prve dvije ploče prodali u danas ogromnih 8 milijuna primjeraka, Keane su otpočetka bili osporavani kao obični epigoni Coldplaya iako su i jedni i drugi potomci Radioheada iz “komercijalne” faze.

No, od Coldplaya, razlikuju ih puno mekši vokal Toma Chaplina, potpuni izostanak gitare (nadomješten “riff-ovima” povremeno distorziranih klavijatura Tima Rice-Oxleyja) i ipak znatno skromnija ambicija nego u megalomanske ekipe Chrisa Martina. Nakon relativnog neuspjeha drugog albuma “Under The Iron Sea”, koji i nije bio loš, i Chaplinove kratke rehab epizode (koja im je dosta načela inače prilično umiveni imidž), došlo je vrijeme za novi i žešći Keane, što u njihovom slučaju opet nije značilo gitaru, već samo blago pojačanje tempa. Ta novootkrivena živahnost donijela je prošli tjedan i nagradu za pjesmu godine biblije suvremene glazbe, magazina Q, najavnom singlu “Spiralling”. Sljedeći, “Lovers Are Losing” još je i bolji, oba su duboko umočena u ’80-e, a “Better Than This” čak otvoreno citira Bowiejev “Ashes To Ashes”. Stvari dolaze na svoje sredinom albuma, od epski grandiozne naslovne stvari, pa do završne tipično Keaneovski sporo odmotavajuće “Love Is The End”. Za remek-djelo ovdje ipak ima previše “mahovine”, ali su Keane potvrdili činjenicu da danas malo tko radi bolju inteligentnu pop glazbu od njih.