Podatak da je najduže bolovanje u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću trajalo čak 5.431 dan, odnosno gotovo petnaest godina, zvuči nevjerojatno, no riječ je o ekstremnoj iznimci koja ne oslikava stvarnost sustava. Za ogromnu većinu radnika, privremena nesposobnost za rad, popularno zvana bolovanje, strogo je reguliran proces s jasnim koracima i financijskim posljedicama. Prvi i najvažniji korak je podjela tereta troška. Tijekom prva 42 dana bolovanja, naknadu plaće isplaćuje poslodavac, a iznos se određuje na temelju prosječne plaće radnika u prethodnih šest mjeseci, s tim da ne može biti niži od 70 posto osnovice. Tek od 43. dana trošak preuzima Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Postoje, naravno, i iznimke. Za radnike s invaliditetom, HZZO preuzima isplatu već od osmog dana, dok u posebnim slučajevima, poput njege bolesnog djeteta, komplikacija u trudnoći, izolacije zbog zarazne bolesti ili darivanja organa, naknada ide na teret HZZO-a od prvog dana bolovanja.

Odluku o otvaranju i trajanju bolovanja donosi izabrani liječnik obiteljske medicine, no njegova je autonomija ograničena. Liječnici se moraju pridržavati odredbi Pravilnika o rokovima najduljeg trajanja bolovanja ovisno o vrsti bolesti, koji sadrži detaljan popis dijagnoza prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i za svaku propisuje maksimalan broj dana bolovanja koji liječnik primarne zaštite može odobriti. Primjerice, za akutne respiratorne infekcije to je obično do sedam dana, za upalu pluća do 30 dana, a za prijelom potkoljenice do 120 dana. Kada istekne taj propisani rok, a pacijent se još nije oporavio, daljnje produženje bolovanja mora odobriti ovlašteni doktor HZZO-a, odnosno liječničko povjerenstvo. Ovaj mehanizam osigurava da se spriječe neopravdano duga izbivanja s posla i predstavlja prvu razinu kontrole sustava. Svaki radnik koji ne ispunjava uvjet prethodnog osiguranja, a to je najmanje devet mjeseci neprekidnog staža ili dvanaest mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine, nema pravo na punu naknadu, već prima minimalni iznos.

Financijska sigurnost tijekom bolesti ključna je briga za svakog radnika, a upravo na tom polju od 1. kolovoza 2025. godine stupaju na snagu dugo očekivane i značajne promjene. Nakon gotovo dva desetljeća, maksimalni iznos mjesečne naknade za bolovanje na teret HZZO-a raste s 565 eura na 995,45 eura. Istovremeno, minimalni iznos naknade, koji se isplaćuje onima bez uvjeta staža ili u drugim specifičnim situacijama, povećava se s 110,36 eura na 353,15 eura. Ovo povećanje odnosi se na širok spektar kategorija, uključujući radnike na bolovanju dužem od 42 dana, osobe u izolaciji, roditelje na njezi djeteta, kao i trudnice na bolovanju zbog komplikacija. Važno je napomenuti da, iako zakon za određene situacije predviđa naknadu u iznosu od 100 posto osnovice, ona je i dalje limitirana novim maksimalnim iznosom. Iznimka su samo bolovanja zbog priznate ozljede na radu i profesionalne bolesti te rodiljni dopust, gdje gornjeg limita nema. Standardni izračun za ostala bolovanja ostaje isti: 70 posto od osnovice za prvih šest mjeseci, a 80 posto od sedmog do osamnaestog mjeseca neprekidnog bolovanja.

Za one koji se suočavaju s dugotrajnim zdravstvenim problemima, sustav predviđa dodatne kontrolne točke. Ako bolovanje zbog iste dijagnoze traje neprekidno dvanaest mjeseci, obiteljski liječnik dužan je uputiti pacijenta na vještačenje radne sposobnosti pri nadležnim tijelima mirovinskog osiguranja. Sljedeća ključna granica je osamnaest mjeseci neprekidnog bolovanja po istoj dijagnozi. Nakon tog razdoblja, naknada plaće se umanjuje za 50 posto, odnosno pada na polovicu zadnje isplaćene naknade. Ovo pravilo predstavlja značajan financijski udarac za dugotrajno bolesne, no postoje važne iznimke. Smanjenje se ne primjenjuje u slučajevima liječenja malignih bolesti, njege djeteta oboljelog od maligne bolesti, kod osoba na hemodijalizi ili peritonejskoj dijalizi te kod pacijenata koji su podvrgnuti transplantaciji organa. Također, bitno je istaknuti da je ukinuta ranija odredba koja je nakon tri godine neprekidnog bolovanja ukidala pravo na naknadu, što znači da pravo traje sve dok za to postoje medicinske indikacije, uz spomenuto umanjenje.

Tko ima pravo na punu naknadu?

Pravo na naknadu u visini od 100 posto osnovice, limitirano na novi maksimalni iznos od 995,45 eura, ostvaruje se u točno određenim situacijama. To uključuje bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, njegu djeteta mlađeg od sedam godina (granica je podignuta s prijašnje tri godine), bolovanje darivatelja tkiva i organa te izolaciju zbog kliconoštva. Međutim, za ostvarivanje bilo kojeg prava na naknadu plaće na teret HZZO-a, ključno je ispuniti uvjet prethodnog osiguranja. Osiguranik mora imati najmanje devet mjeseci neprekidnog staža osiguranja ili dvanaest mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine prije otvaranja bolovanja. Osobe koje ne ispunjavaju taj uvjet, bez obzira na razlog bolovanja, za cijelo vrijeme trajanja nesposobnosti za rad imaju pravo samo na minimalnu naknadu, koja će od kolovoza 2025. iznositi 353,15 eura mjesečno za puno radno vrijeme. Sustav je, dakle, dizajniran da pruži podršku, ali uz stroge mehanizme koji osiguravaju njegovu održivost i sprječavaju zlouporabe, što potvrđuju i redovite kontrole HZZO-a koje godišnje rezultiraju zatvaranjem više tisuća neopravdano otvorenih bolovanja.

_{* uz korištenje AI-ja}