Oko dva sata treba vam da avionom dođete od Pariza do Zagreba pa da sav onaj svijet blještavila Eiffelovog tornja i tradicije Louvrea zamijenite šarmom purgerskih ulica, s manje pompe i zvukom šalica koje se čuju dok ljudi u Tkalči ispijaju kavu.

U taj kontrast zaljubila se i Mélissa Pizović (35) pa je šetnicu pored Seine pretočila u onu pored Save. Preseljenjem u hrvatsku metropolu okrenula je svoj život u nekom sasvim drugom smjeru i ostvarila san koji joj je dugo bio ‘zarobljen’ u glavi.

Ljudi su ljubazni

Karijeru arhitektice ostavila je u Francuskoj i otišla u zemlju svojih korijena. Nije dugo ovdje, tek tri mjeseca, jezik pokušava svladati, trudi se, a za to vrijeme posao joj cvate. Za vrijeme pandemije koronavirusa počela se baviti sicanjem, što je tradicionalni način tetoviranja katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te je to postao zanat od kojeg danas živi. “Provela sam deset godina u Parizu, ali ne mogu zamisliti da više živim tamo. Volim način razmišljanja u Hrvatskoj, a volim i vezu koju imam sa svojim hrvatskim klijentima. Život ovdje je opušteniji i ležerniji, ljudi su vrlo ljubazni i uslužni. Tražila sam više mira i tišine. Osim toga, ovdje je lakše naučiti jezik, nego da sam ostala u Francuskoj”, kaže, pa dodaje da je uživala biti arhitektica, ali njena prava strast je tetoviranje.

“Osjećam se ispunjenije tetovirajući, nego dizajnirajući stanove, a život u uredu za računalom jednostavno više nije bio pravi za mene. Kada ljudi dođu na sicanje, vidim da to za njih ima veliku sentimentalnu vrijednost i to me stvarno dirne.”

Studij arhitekture naučio ju je osjećaju za preciznost i proporcije, kaže, a oduvijek je nešto crtala i stvarala pa se taj kreativni dio nje sjajno odražava u oslikavanju ljudskog tijela.

“Za mene su tinta, igla i koža samo različiti alati i mediji, a mislim da se moje znanje iz arhitekture snažno vidi u mom radu jer uvijek tražim osjećaj estetike i sklada kroz debljinu linija, simbole poredane zajedno i proporcije na različitim dijelovima tijela.”

Tetoviranjem se, kaže, počela baviti pomalo slučajno nakon prvog ‘lockdowna’. Naručila je igle i tintu kako bi na sebi tetovirala, odnosno probala tehniku bocanja kože.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Razvojna strategija

Nova faza elektrifikacije i inteligentne vožnje usmjerena je na europske ceste

“Jako mi se svidio osjećaj i rezultati pa sam objavila nekoliko fotografija na Instagramu. Imala sam ideju stvoriti dizajne inspirirane tradicijom sicanja jer ih nitko nije radio tehnikom bocanja i objasnila sam povijest i značenje ove tradicije tetoviranja. Budući da su ovu umjetničku formu prakticirale žene, a moje podrijetlo je napola hercegovačko/hrvatsko, pomislila sam da bih mogla probati. Sve se činilo vrlo instinktivno i prirodno”, kaže Mélissa pa dodaje da se kulturna baština mora njegovati i prenositi dalje, a ona je o njoj slušala od svojih baka i djedova s kojima je jako bliska.

U centru grada

U Zagrebu je tek nekoliko mjeseci, smjestila se u centru grada gdje ima i svoj studio, a tvrdi da nije imala problem s pronalaskom prostora, tek možda s administracijom. No, za to je tu sada njen računovođa, koji odradi veliki dio. Posao i slobodno vrijeme nastoji balansirati. Osim što se posvetila učenju jezika, veliku pažnju daje i tjelovježbi kako bi izbjegla bolove zbog položaja u kojemu radi. Uz sve to, ima želju i planove proširiti poslovanje.

“Stvarno bih voljela uključiti obrazovnu i kulturnu dimenziju u svoj rad. Zašto ne surađivati ​​s Ministarstvom kulture? Mislim da bi sicanje moglo biti prepoznato kao kulturna baština vrijedna očuvanja. Otvorena sam za proširenje svojih veza i mreže izvan zajednice ‘tattoo’ ljudi.” Zašto se toliko zalaže za ovu vrstu umjetnosti, sama je pojasnila kroz povijesni aspekt sicanja.

“Tijekom osmanske okupacije žene su koristile tetovaže kako bi se zaštitile da ih ne otmu neprijatelji. To je bio oblik ženske solidarnosti predaka, ali i način očuvanja kulturnog identiteta. Starije žene tetovirale bi djevojčice između šest i 14 godina, a ponekad i dječake koristeći tintu i igle. Tetovaže su prvenstveno radile na rukama, nadlakticama i prsima.” Baš zbog ovog povijesnog značaja, ona u svom radu nastoji ne miješati elemente poput životinja i cvijeća s tradicionalnim ornamentima jer “tradicija mora ostati autentična i važno je ne pretvoriti je u nešto uobičajeno i komercijalizirano kako bi se sačuvala njezina snaga i značenje.” Popularizaciji sicanja pridonijela je i hrvatska grupa Lelek svojom pjesmom Andromeda, kojom se predstavila i na ovogodišnjem Eurosongu. Djevojke su popularizirale ovu tehniku tetoviranja, ali i upoznale širu javnost s povijesnim aspektom priče koja stoji iza nje.

“Sicanjem se bavim već šest godina, oduvijek sam imala zahtjeve iz Hrvatske, ali i od hrvatske dijaspore diljem svijeta. No, nastup grupe Lelek donio mi je neke nove klijente”, priznaje Mélissa. Danas joj na sicanje dolaze ljudi iz svih dijelova svijeta. Kaže da ih je mnogo iz Austrije, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država i Australije, odnosno tamo gdje je hrvatska zajednica vrlo velika. Ona sama obožava tetovaže, 75 posto tijela joj je prekriveno tintom, a nekoliko njih napravila je sama. Primjerke tehnike sicanja ima na lijevoj ruci i prstima. Kada je riječ o poslovnom aspektu, cijeni i vremenu, sve to ovisi o nekoliko faktora. Ona u dogovoru s klijentom napravi dizajn koji se potom šalje na odobrenje kako bi proces bio što manje stresan.

“Ljudi koji rezerviraju termine kod mene znaju da svaki put stvaram novi dizajn jer vjerujem da svatko zaslužuje jedinstveni komad.” Sve ono što se nakon toga dogodi u studiju samo je nastavak umjetnosti. Cijena sicanja ovisi o složenosti i veličini tetovaže, a minimalna je 100 eura. Također, veliku ulogu u svemu ima i lokacija same tetovaže “jer je kožu na određenim dijelovima tijela teže tetovirati ili je, na primjer, neke dizajne teže sastaviti budući da dizajn mora pratiti pokret tijela.” Kaže kako joj je najizazovnije bilo tetovirati glavu, a na kraju je ispalo sjajno. Sam proces sicanja ne mora trajati dugo. Pojašnjava nam kako joj za jednostavni križ treba 30 minuta, dok sicanje podlaktice može trajati i pet sati.

Bez stroja

“Koristim istu opremu kao i za strojno tetoviranje, osim igala. Koristim tradicionalne sterilne igle koje držim ručno umjesto da ih stavljam na stroj. Moja tinta je u skladu s europskim propisima, a radije koristim prirodne proizvode poput kokosovog ulja za zacjeljivanje, budući da moja tehnika uboda i manje iritira kožu od strojnog tetoviranja.”

Jedno je sigurno, a to je da joj klijenata ne nedostaje jer i mi smo se načekali da dođemo na red za razgovor. Njezin rad dokaz je kako tradicija sicanja nije umrla s osmanskim dobom, a ljude i dalje intrigiraju povijesne crtice koje su obilježile tisuće života njihovih predaka.

Tu snagu kulturne baštine Mélissa dobro je prepoznala oživjevši tehniku koja se prakticirala od 16. stoljeća.