Razbibriga “surfanja” internetom proširila se jednako koliko i izlasci u kafiće ili odlasci u kino. Kako je internet postajao dio zabavnog “mainstreama”, neki su psihijatrijski radnici uočili porast broja ljudi koji se koriste internetom na opsesivan i nekontroliran način. Primjerice, u Cincinnatiju je 1997. otkriveno da je nezaposlena majka Sandra Hacker provodila 12 sati dnevno u zaključanoj sobi pred računalom, zanemarujući svoje troje male djece. Prema nedavnom istraživanju britanske agencije YouGov, tri četvrtine korisnika interneta u Velikoj Britaniji priznaje da “ne može živjeti” bez pristupa na internet. Njih 44 posto izjavilo je da su frustrirani kad se ne mogu spojiti na mrežu, a 27 posto ih tvrdi da se u takvim slučajevima osjećaju preplavljeni stresom. Isto je istraživanje utvrdilo da 26 posto ispitanika smatra da im je internet “od životnog značenja” za organiziranje života, a 19 posto ih je reklo da prosječno provode više vremena na netu nego s obitelji.

Iscrpljenost
Britanski su psihijatri u reviji Advances in Psychiatric Treatment objavili procjenu da na internetske ovisnike otpada pet do 10 posto korisnika interneta. Istraživanja su ukazala da su najčešće žrtve visokoobrazovani, introvertirani muškarci, kojima se u novije vrijeme približavaju sredovječne žene. Relevantni su podaci pribavljeni iz Južne Koreje, zemlje u kojoj je upotreba “broadbanda” najrasprostranjenija u svjetskim razmjerima. Posljednjih je godina deset ljudi umrlo od ugrušaka zadobivenih zbog predugog sjedenja u internetskim caffeima, jedan je 24-godišnjak preminuo od iscrpljenosti nakon 86 uzastopnih sati igranja online igara, a jedan je ubijen u sukobu oko online igre. Korejske zdravstvene vlasti tvrde da je ovim poremećajem zahvaćeno 210.000 djece, od kojih bi 80 posto trebalo primati psihofarmake, lijekove za središnji živčani sustav. Prosječni korejski student provodi 23 sata tjedno igrajući se na internetu, a zapaža se i povećan broj učenika koji napuštaju škole ili radnika koji ostaju bez posla radi provođenja više vremena pred računalom. I u prosječno slabije umreženoj Kini procjenjuju da je 13,7 posto tinejdžera, oko 10 milijuna, ovisno o internetu. “Povećana dostupnost širokopojasnog pristupa internetu prvi je put u povijesti omogućila dobivanje trenutačnih odgovora, a od galaksije informacija dijeli nas samo pritisak na tipku ili ikonu. Budući da su informacije podražaji koji aktiviraju naš centar za raspoloženje, postali smo ovisnici o sustavu koji posreduje informacijama, internetu”, kaže engleski psiholog, dr. David Lewis. “Nepovezanost s internetom osobito je stresna kad su ljudi u pokretu jer su suočeni s potrebom donošenja brojnih kratkoročnih odluka. Smatraju da nemaju dovoljno aktualne podatke te da nisu u stanju donijeti ispravne odluke ako ne pristupe internetu. Potreba za kontinuiranim praćenjem novosti i održavanjem kontakta s bližnjima i jest razlog goleme popularnosti uređaja poput Blackberryja, iPhonea i drugih “smartphoneova” i dlanovnika opremljenih tehnologijama za bežično spajanje.

Mehanizam ovisnosti
Poremećaj prekomjernog boravka “online” kolokvijalno je prozvan internetskom ovisnošću zbog sličnosti s pušenjem, pijenjem i kockanjem. Nekoliko se psihijatara javno zalaže za uvrštenje te ovisnosti u službenu psihijatrijsku klasifikaciju, dok većina zasad robovanje internetu smatra podvrstom obuzeto-prisilnog poremećaja. Iako se stručnjaci još nisu dogovorili, izvjesno je da znatnom broju ljudi računalo zauzima velik udio vremena u životu. I ako im ta spona s vanjskim svijetom bude prekinuta, osjećaju se kao da su izgubili najboljeg prijatelja (a možda baš i jesu). Svi izvori ovisničke stimulacije prvo izazivaju snažan ugodan osjećaj, navodeći osobu da traži nastavak stimulacije radi pribavljanja te ugode na redovnoj osnovi. U kasnijoj fazi dolazi do pojave tolerancije, pri čemu je potrebna sve jača stimulacija da bi proizvela jednako ugodan učinak. Srodan fenomen apstinencijske krize nastaje kad prekid stimulacije dovodi do neugodnih, katkad upravo nepodnošljivih osjećaja. Ovisnike obuzima patnja, koja može poprimiti oblik depresije, tjeskobe ili gnjeva. S vremenom cilj prestaje biti postizanje ugode, već samo ublažavanje patnje. Internet je taj koji omogućuje instantno pribavljanje potrebne stimulacije, dapače istovremenu stimulaciju nekolicinom ovisničkih podražaja, po čemu je kao medij jedinstven. Budući da se internetom mnogo ljudi koristi u sklopu obavljanja poslova i obrazovanja, teško je odijeliti prekomjerno od normalnog korištenja. Mogući je kriterij upravo patnja koju izaziva odvojenost od interneta u slobodno vrijeme. Ako nema apstinencijske krize, nema ni ovisnosti jer zdravi korisnici koliko god vremena provodili online ne pate kad nisu na netu. Ovisnosti se može pristupiti lijekovima, razgovornom terapijom ili kombinacijom. Jedan cilj terapije mora biti ublažavanje neugodnih osjećaja koji se javljaju u sklopu apstinencijske krize, dok je istovremeno potrebno osobu voditi prema smanjenju izloženosti internetu do razumne mjere. Smanjenje broja sati provedenih na internetu postaje moguće čim odvojenost od kompjutera prestane biti izrazito bolna.

Činjenice

Internetska je ovisnost
ozbiljan problem javnog zdravstva i trebala bi biti priznata kao klinički poremećaj, tvrdi američki psihijatar, dr. Jerald Block, u reviji “American Journal of Psychiatry”. Taj oregonski stručnjak tvrdi da postoje pet glavnih simptoma internetske ovisnosti: Gubitak vremenske orijentacije dok je osoba spojena na internet, zanemarivanje temeljnih potreba kao što su prehrana i spavanje, apstinencijska kriza kad nije moguć pristup internetu, stalna potreba za sve boljom računalnom opremom i programima vezanih za ‘surfanje’ i druge internetske operacije, te pad djelotvornosti u poslu, obrazovanju, društvu ili obitelji. Ovisnici uspostavljaju prisan odnos s računalom te im on postaje značajna “osoba”, nalik životnom partneru.