Brojka 25 označava zbroj hitova na ovoj dvostrukoj kompilaciji, ali znači i četvrt stoljeća karijere Micka Hucknalla i Simply Reda, priče koja je započela novovalnim bendom Frantic Elevators, više zapamćenog po frenetičnom nazivu, nego po opusu iako je njihov singl “Holding Back The Years” u kasnijoj verziji Simply Reda postao klasik.

Hucknallov put je bio dug i raznolik, reklo bi se ne i trnovit, jer već od prvog albuma “Picture Book” iz 1985. igra u prvoj britanskoj ligi, a ubrzo i svjetskoj. Povijesno je pomalo mutan trenutak kada je Simply Red postao Hucknallov “one man band”, možda je to bilo od samog početka, a najkasnije s četvrtim albumom, remek-djelom “Stars” iz 1991., i danas jednim od najprodavanijih u Velikoj Britaniji. U počecima je njegov/njihov forte bio iznimno socijalno angažirani bijeli soul/funk, no s godinama je glazba postajala sve sladunjavija, a ljevičarski kredibilitet slabio jer je riđokosi Hucknall, dijete šljakerskog Manchestera, postao ozbiljan internacionalni plejboj i šminker sa šampanjcem u jednoj i najnovijom “ultrahot” starletom u drugoj ruci. Iako su mu sjajne obrade, najčešće opskurnih tuđih stvari u karijeri donijele najviše, Hucknall je razvio i jak autorski rukopis, koji u kombinaciji s unikatnim glasom uvijek zvuči barem solidno. I evo sada oproštajne Simply Red kompilacije, ni prve ni zadnje, pogotovo ne konačne, jer na dva diska stane i 10-12 pjesama više, a karijera Hucknalla i Simply Reda, uza sva opravdana i neopravdana kritičarska podcjenjivanja zaslužuje puno bolje.