Nevelikoj, ali nezanemarivoj skupini američkih bogataša koji zahtijevaju više poreze za sebe i sebi slične pridružio se i glasoviti pisac horora i trilera Stephen King. On je svoj stav u tom smislu istaknuo i prošle godine, ali je većeg odjeka imala njegova nedavna kolumna na portalu Daily Beast. U agresivnom, povremeno prostačkom, ali smislenom članku King je izrazio ogorčenje zbog porezne politike vlastodržaca najveće svjetske ekonomije, politike koja omogućuje najbogatijima da zadrže nepravedno velik udio dohotka na štetu siromašnijih slojeva. Autor bestselera i filmskih predložaka kao što su “Carrie”, “Ono”, “Langolieri”, “Iskupljenje u Shawshanku” i “Zelena milja” dosad je najslavniji pojedinac koji je apelirao na Kongres da pojača porezni pritisak na najbogatije. Prije njega to je učinio Warren Buffett, legenda u poslovnom svijetu, ali ne toliko udomaćeno ime među građanima koji slabije prate financijsku scenu. Buffett je prošlog kolovoza pozvao zakonodavce da povise poreze za najbogatijih jedan posto Amerikanaca napominjući da on sam, iako je jedan od najbogatijih Zemljana, plaća porez po godišnjoj stopi od 17,4 posto, dok njegova tajnica Debbie plaća dvostruko višu stopu. Statistički, u najbogatijih jedan posto građana SAD-a spadaju svi s godišnjim prihodima iznad 516.000 dolara. Relativno nizak prag znači da i unutar tih jedan posto ima golemih odstupanja između 0,9 “običnih” bogataša i 0,1 posto skandalozno bogatih. Kako god bilo da bilo, koliko je teško uvjeriti zakonodavce u podizanje poreza za građane s najvišim prihodima pokazuje i ovaj podatak: 55 posto senatora i zastupnika u Kongresu spada u spomenutih jedan posto. Sigurno ih je Kingov napis naljutio.

Želim više plaćati!
“Oporezujte me, tako vam svega”, napisao je kralj horora. “Američki senatori i zastupnici koji odbijaju i samu pomisao na dizanje poreza za bogate skviče kao pofurena djeca – obično na Fox Newsu – svaki put kad se ta tema potegne.” U svom žestokom napadu na povlaštenu klasu King ne bira riječi pa kaže: “Znam bogataše, a kako i ne bih, kad sam jedan od njih. Većina bi radije polila onu stvar zapaljivom tekućinom, kresnula šibicom i plesala uokolo uz zvukove disko-glazbe nego što bi dala još jedan cent poreza državi.” King apelira na saveznu vladu da provede redistribuciju bogatstva tvrdeći da država to čini bolje od dobronamjernih pojedinaca. Pojedinačni dobrotvori, kaže, nemaju jednakog utjecaja glede donacija i stvaranja radnih mjesta. Vlada bi trebala potraživati veće poreze od imućnih i prikupljena sredstva usmjeriti prema potrebitima. U svojem eseju ukazuje i na to da porezne olakšice koje bogatima tradicionalno udjeljuju republikanske administracije u SAD-u i konzervativne vlade drugdje u svijetu ne pridonose gospodarstvu niti dopiru do siromašnijih slojeva, kao što apologeti tajkunskih lobija vole tvrditi.

Viši porezi nemoralni?
Umjesto da višak dobiti iskoriste za stvaranje novih radnih mjesta, bogataši će je radije uložiti u dionice ili obveznice, piše King. I to ne nužno u vlastitoj državi. “Evo što bogataši rade kad postanu još bogatiji: oni ulažu. A mnogo od toga ulažu u inozemstvu”, istakao je, uz salvu uvreda na račun Republikanske stranke, od koje je “ostalo samo njezino desno krilo.”Reakcije kolumnista konzervative orijentacije bile su brze, podjednako agresivne, slabije utemeljene i mnogo manje rječite od Kingova apela. Komentatori koji nastupaju s republikanskih i libertarijanskih pozicija plasirali su poznate stavove o tome da bi povećanje poreza za bogate bilo “nemoralno” jer “svi ljudi imaju pravo zadržati plodove svog rada”. “Svatko bi”, piše kolumnistica libertarijanskog portala freedomworks.org Julie Borowski, “trebao imati slobodu da svoj pošteno zarađen novac potroši ili da daruje, ali bez državne prisile.” Najbogatiji su Amerikanci ne tako davno plaćali mnogo više porezne stope. Još je 1997. porez na kapitalnu dobit iznosio 28 posto, kad ga je Clinton srezao na 20, a Bush na 15. Prije 60 godina najviša je stopa poreza na dohodak bila 91 posto. Sedamdesetih je srušena na 70 posto, a i tijekom većeg dijela osamdesetih iznosila je solidnih 50 posto, ali ju je Reagan uoči kraja mandata srezao na 28 posto. Iako su današnje porezne stope američkih bogataša rekordno niske, oni plaćaju sve veći udio poreza: dvije petine svih saveznih poreza na dohodak i petinu ukupnih poreza. To je zato što su bogati bogatiji nego ikad prije. Samo jedan posto najbogatijih zarađuje 21 posto kompletnoga američkog dohotka i posjeduje trećinu svojega državnog bogatstva; deset posto najimućnijih vlasnici su 73 posto svega što postoji u SAD-u.

Nejednakost u prihodima i imovini danas je veća nego prije, veća nego u modernoj kapitalističkoj Kini, koju mnogi uzimaju kao primjer zemlje nepravedno raspoređenog bogatstva. Konzervativci redovito potežu argument da su viši porezi za bogate pogubni za gospodarstvo jer obeshrabruju privatni sektor od poslovnog širenja i otvaranja novih radnih mjesta. Zbog toga, kažu, viši porezi uzrokuju smanjenje potrošnje i stoga u konačnici ograničavaju porezne prihode. No vrlo je malo dokaza da bi visoki porezi za najbogatije naškodili ekonomskom rastu, napominje portal Theweek.com. Demokratski predsjednik Clinton 1993. je povisio gornju poreznu stopu sa 31 na 39,6 posto, a ekonomija je za njegova dva mandata ipak prosperirala. George W. Bush je 2003. snizio najvišu stopu na današnjih 35 posto, ali je idućih godina rast usporen. K tomu, većina tog rasta bila je izazvana širenjem nekretninskog balona, koji je 2007. pukao uz katastrofalne posljedice za globalno gospodarstvo. Većina se ekonomista slaže da porezna politika utječe na materijalno stanje siromašnih slojeva, ali da nema ozbiljnog utjecaja na ekonomiju. Bruce Bartlett, nekadašnji savjetnik Ronalda Reagana, tvrdi da je za rast ekonomije i stvaranje radnih mjesta ključna percepcija poduzetnika da će ih ukupna ekonomska klima nagraditi za ulaganja u širenje biznisa. “Poduzetnici neće ulagati ako ne vide potražnju za njihovim proizvodom, neovisno o tome koliko su niski porezi.” Američkom bi proračunu pomoglo jače oporezivanje najbogatijih, ali ne samo njih. Budući da je godišnji proračunski deficit u SAD-u zapanjujućih 1,3 bilijuna dolara – više od bilijun eura – ne bi bile dovoljne mjere koje je nedavno predložio Obama. Njegova zamisao o prirezu na bogataše od 5,6 posto donijela bi skromnih 45 milijardi dolara godišnje – tri posto od deficita. Ukidanje Bushevih poreznih olakšica za kućanstva koja zarađuju više do 250.000 dolara godišnje dodala bi spomenutom iznosu 87 milijardi dolara. Ta dva poteza, koja bi naljutila imućne, smanjila bi deficit za samo deset posto. Tek bi brisanje svih olakšica iz Busheve ere znatnije utjecalo na deficit jer bi uz njih porezni prihodi narasli za 395 milijardi dolara. Kao što sugerira analiza Theweek.coma, i srednja bi klasa morala plaćati više poreza da bi američka porezna uprava mogla lakše disati. Čak i uz uklanjanje olakšica, i dalje bi bili nužni rezovi na području zdravstvenog osiguranja i drugih socijalnih programa, što je za desno konzervativne snage najbolji način obuzdavanja državnih deficita.

Dobrovoljne donacije nedostatne
Smanjivanje izdvajanja za socijalu proširilo bi već veliku rupu kroz koju propadaju siromašni i u SAD-u i u drugim zemljama koje pod pritiskom kapitalista dokidaju državu blagostanja. Po mišljenju desničara, tu će rupu samoinicijativno popuniti privatni dobrotvori. Konzervativci ionako prigovaraju vladi da ne zna raspolagati sa sredstvima prikupljenima kroz poreze te da su privatne dobrotvorne organizacije mnogo djelotvornije. Amerikanci su u 2011. darovali 347 milijardi dolara, što je porast od sedam posto u odnosu na 2010. Međutim, više od trećine tih donacija predano je vjerskim organizacijama. I favorit za republikanskoga kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima Mitt Romney darovao je četiri milijuna dolara, ali od toga 2,8 milijuna mormonskoj crkvi. Jedno je istraživanje pokazalo da najbogatiji daruju manji postotak svojih prihoda nego najsiromašniji. Prema podacima američkog Zavoda za statistiku zapošljavanja, najsiromašnija petina Amerikanaca, koji zarađuju prosječno 10,531 dolar godišnje, u dobrotvorne je svrhe 2007. dala 4,3 posto dohotka. Istodobno je najbogatija petina, s godišnjim prosjekom od 158.888 dolara, donirala samo 2,1 posto svog dohotka.“Petina s najvišim dohotkom mogla bi davati dva do tri puta više nego što daje”, upozorila je Virginija Hodgkinson, bivša dopredsjednica Independent Sectora, udruženja neprofitnih agencija iz Washingtona. Reakcije konzervativaca na Kingov i prije na Buffettov poziv na dizanje poreza najbogatijima opet su potvrdili da je konzervativna filozofija bliža zakonu džungle nego civilizaciji. U divljini doista ne postoji središnji autoritet koji bi raspoređivao višak plodova rada (preciznije, lova) na one koji su bili slabije sreće. Civilizacija je stidljiv pokušaj da se zaštiti slabije od bezobzirnih grabežljivaca, a jedan od načina provođenja te zaštite je porezna politika. Porezne stope razrezane bogatima jedan su od kriterija po kojima se civiliziranija društva razlikuju od manje civiliziranih – ili od džungle, čiji su zakoni toliko mili konzervativnim političarima, poduzetnicima i biračima.

Princip pravde

Buffett: Suosjećajnost je dužnost
“Nas četiri stotine okupljenih ovdje plaća manji dio svog dohotka na ime poreza nego naši portiri ili čistačice. Ako spadate u najsretnijih jedan posto čovječanstva, dužni ste misliti na ostalih 99 posto”, poručio je Warren Buffett na prikupljanju sredstava za predsjedničku kampanju Hillary Clinton 2007. Buffettove riječi odjek su poruke Adama Smitha, škotskog ekonomista iz 19. stoljeća. “Sve što čovjek nagomila od osobne imovine, povrh onog što stvori vlastitim rukama, može zahvaliti tome što živi u društvu; i on je dužan po svim principima pravde, zahvalnosti i civilizacije vratiti dio prikupljenog društvu.” Nešto uvijenije, ali dovoljno jasno u prilog viših poreznih stopa za mogule izjasnili su se Bill Gates i Mark Zuckerberg. “Plaćam više poreza od bilo koga drugoga i drago mi je što plaćam više”, izjavio je Gates u intervjuu Fox Business Newsu u svibnju 2011. Prilikom jednog susreta s Barackom Obamom, osnivač Facebooka Mark Zuckerberg je prijedlog dizanja poreza za bogate komentirao, “meni je to u redu”.

Superbogatstvo se isplati

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života

Dobitaši prolaze bolje
U SAD-u postoji 238.000 kućanstava koja ostvaruju milijun ili više dolara oporezivog dohotka godišnje. Većina ih plaća prosječno 29,1 posto poreza, što je dvostruko više od stope koja zahvaća kućanstva srednje klase. Kućanstva koja zarađuju između 50 i 75.000 podliježu stopi od 15 posto. No neki bogataši uistinu prolaze puno povoljnije. Svaki deseti plaća ispod 15 poreza, a sedam tisuća superbogatih ne plaća ništa. Naime, oni većinu novca ne zarađuju od plaća i honorara, već od kapitalne dobiti, za koju je propisana stopa od 15 posto. Niska stopa služi navođenju ljudi da ulažu novac u poduzeća i dionice radi poticanja rasta i stvaranja radnih mjesta.