Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Od parole ‘hoću sve’ nastao je vapaj ‘ne mogu sve’

Autor: Barbara Matejčić
22. travanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Laura Kipnis, britka društvena kritičarka, pita se, s obzirom na novu ekonomsku ranjivost: postaju li muškarci nove žene?

Kulturalna kritičarka, sociologinja, videoumjetnica, profesorica medijske kulture i publicistkinja Laura Kipnis osoba je kakvu bi svaka kultura trebala imati. Ne zato što daje rješenja, konstruktivne prijedloge koji nikome drugome ne padaju napamet ili želi biti moralna vertikala društva, već zato što provokativno i pametno polemizira s vrijednostima suvremenog društva, i to onima koje se smatraju pozitivnim tekovinama demokracije zapadnoga tipa. Laura Kipnis je britka društvena kritičarka koja svrdla po problemima koje drugi ne vide i pri tome je još i zabavna. Njezina prva knjiga prevedena na hrvatski bavila se onim u što su se brak i ljubav pretvorili, preispitivala je u kolikoj mjeri su se od vremena ugovorenih brakova promijenili razlozi zbog kojih ulazimo u bračne zajednice (“Protiv ljubavi”), a druga je “Ženska psiha”.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Majčinski nagon nije urođen
Iza toga arhaičnog naslova stoji polemičan tekst o tome što znači biti žena danas u postfeminističkom vremenu. Kipnis pokazuje da su se žene našle u kompliciranoj i proturječnoj situaciji, uhvaćene između onoga za što su se (iz)borile i onoga što su (ne)spremne konzumirati kao svoj prostor slobode. Drugim riječima, društvene su promjene u korist položaja žena neosporne, ali je tu (ženska) psiha koja se ne mijenja istom brzinom, što znači da su feminizmu – uza sve druge prepreke – protivnice i same žene. Uzmimo na primjer odnos žena prema svome tijelu. Količina samokažnjavanja i frustracije samo se povećala, a standardi ljepote k tom postaju sve nedostižniji. Ili oslobođena ženska seksualnost? Ne može se zanijekati da je donijela štogod dobrog, da ne kažemo ugodnog, ali je usput i dala zamaha kapitalističkom patrijarhatu u vidu cijele industrije koja bi ženama trebala omogućiti da se osjećaju seksi i ženstveno (donje rublje, kozmetički tretmani…) i još su pritom dobile nove razloge za osjećaj krivnje – ako ne doživljavaju serije vaginalno-klitorisnih orgazama, na primjer. Laura Kipnis preispituje dogme o ženama i muškarcima (i pita se – s obzirom na novu ekonomsku i ostale ranjivosti muškaraca – postaju li muškarci nove žene?). Ona razara uvriježene koncepte koji ženu čvršće vežu uz kućanstvo nego muškarca. Primjerice, tzv. majčinski nagon, za koji sa znanstvenih pozicija naglašava da nije urođen kao što se vjeruje, već je društvena izmišljotina koja služi tome da na žene padne veći teret odgoja djece. Neke radikalne feministice smatraju da se društvena jednakost neće postići sve dok se ne nađe tehnološko rješenje koje bi zamijenilo rađanje, no Kipnis je svjesna da će odgoj djece postati društveno cijenjena aktivnost kada oba spola budu u njemu ravnopravno sudjelovala. A do tada će žene umjesto “hoću sve” parole iz sedamdesetih godina prakticirati “ne mogu sve” (jer su shvatile da uistinu ne mogu raditi jednu smjenu na poslu i drugu u kući), što znači da će u razvijenim zemljama u prosjeku imati jedno dijete i da će se svaka druga razvesti. Kipnis tvrdi i da žene do radnog mjesta nije dovela borba za ravnopravnost spolova, već potrebe tržišta rada jer je razvoj ekonomije doveo do potrebe za novom i jeftinom vrstom radnika. Žene su kotačić u obrtanju kapitala.

Kulturalna kritičarka, sociologinja, videoumjetnica, profesorica medijske kulture i publicistkinja Laura Kipnis osoba je kakvu bi svaka kultura trebala imati. Ne zato što daje rješenja, konstruktivne prijedloge koji nikome drugome ne padaju napamet ili želi biti moralna vertikala društva, već zato što provokativno i pametno polemizira s vrijednostima suvremenog društva, i to onima koje se smatraju pozitivnim tekovinama demokracije zapadnoga tipa. Laura Kipnis je britka društvena kritičarka koja svrdla po problemima koje drugi ne vide i pri tome je još i zabavna. Njezina prva knjiga prevedena na hrvatski bavila se onim u što su se brak i ljubav pretvorili, preispitivala je u kolikoj mjeri su se od vremena ugovorenih brakova promijenili razlozi zbog kojih ulazimo u bračne zajednice (“Protiv ljubavi”), a druga je “Ženska psiha”.

Majčinski nagon nije urođen
Iza toga arhaičnog naslova stoji polemičan tekst o tome što znači biti žena danas u postfeminističkom vremenu. Kipnis pokazuje da su se žene našle u kompliciranoj i proturječnoj situaciji, uhvaćene između onoga za što su se (iz)borile i onoga što su (ne)spremne konzumirati kao svoj prostor slobode. Drugim riječima, društvene su promjene u korist položaja žena neosporne, ali je tu (ženska) psiha koja se ne mijenja istom brzinom, što znači da su feminizmu – uza sve druge prepreke – protivnice i same žene. Uzmimo na primjer odnos žena prema svome tijelu. Količina samokažnjavanja i frustracije samo se povećala, a standardi ljepote k tom postaju sve nedostižniji. Ili oslobođena ženska seksualnost? Ne može se zanijekati da je donijela štogod dobrog, da ne kažemo ugodnog, ali je usput i dala zamaha kapitalističkom patrijarhatu u vidu cijele industrije koja bi ženama trebala omogućiti da se osjećaju seksi i ženstveno (donje rublje, kozmetički tretmani…) i još su pritom dobile nove razloge za osjećaj krivnje – ako ne doživljavaju serije vaginalno-klitorisnih orgazama, na primjer. Laura Kipnis preispituje dogme o ženama i muškarcima (i pita se – s obzirom na novu ekonomsku i ostale ranjivosti muškaraca – postaju li muškarci nove žene?). Ona razara uvriježene koncepte koji ženu čvršće vežu uz kućanstvo nego muškarca. Primjerice, tzv. majčinski nagon, za koji sa znanstvenih pozicija naglašava da nije urođen kao što se vjeruje, već je društvena izmišljotina koja služi tome da na žene padne veći teret odgoja djece. Neke radikalne feministice smatraju da se društvena jednakost neće postići sve dok se ne nađe tehnološko rješenje koje bi zamijenilo rađanje, no Kipnis je svjesna da će odgoj djece postati društveno cijenjena aktivnost kada oba spola budu u njemu ravnopravno sudjelovala. A do tada će žene umjesto “hoću sve” parole iz sedamdesetih godina prakticirati “ne mogu sve” (jer su shvatile da uistinu ne mogu raditi jednu smjenu na poslu i drugu u kući), što znači da će u razvijenim zemljama u prosjeku imati jedno dijete i da će se svaka druga razvesti. Kipnis tvrdi i da žene do radnog mjesta nije dovela borba za ravnopravnost spolova, već potrebe tržišta rada jer je razvoj ekonomije doveo do potrebe za novom i jeftinom vrstom radnika. Žene su kotačić u obrtanju kapitala.

Kipnis potkopava mitove
Kipnis tvrdi da se “ženska ranjivost”, koja proizlazi iz usađenog straha od silovanja, preuveličava jer su seksualno najranjivija skupina, barem u SAD-u, muškarci u zatvorima. Ne držeći ničiju stranu, (čak je sklona nijekati klasičnu feminističku tezu da bi žene, da steknu moć, bile humanije i plemenitije od muškaraca),ona je jednostavno na strani razuma.

Laura Kipnis: Ženska psiha
Izdavač: Algoritam
Prijevod: Snježana Ercegovac
Godina izdanja: 2009.
Broj stranica: 131
Cijena: 119

Autor: Barbara Matejčić
22. travanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close