Što je zajedničko Kini, Jordanu, Brazilu, Indiji, Peruu, Meksiku i Italiji? Najveća stopa rasta BDP? Ne. Jednaki postoci izvoza? Krivo. Dobra ulagačka klima? Nije ni to. Turistički potencijal? Hm, o tome bi se već dalo diskutirati. Ali konačan je odgovor da se u tih sedam zemalja nalaze nova svjetska čuda 21. stoljeća. Kada je objavljeno da je privatna zaklada New Seven Wonders iz Švicarske nakon petogodišnje kampanje sastavila uži izbor od 21 arhitektonskog spomenika diljem svijeta, te da svaki “surfer” ili vlasnik mobitela bez obzira na podrijetlo, obrazovanje i poznavanje povijesti umjetnosti može internetskim glasovanjem ili SMS-om izabrati sedam građevina, poznavatelji i ljubitelji Antike digli su se na noge. Zar neuki korisnici Interneta mogu svojim priprostim glasom smijeniti nedodirljiv autoritet stare Grčke?

Antipatros
Grčki pjesnik Antipatros iz Sidona prvi je sastavio popis svjetskih čuda između 150. i 120. godine prije Krista. Ne zna se točno kojim kriterijima se povodio jer, iako su mu neka “čuda” bila doslovno pred kućnim pragom poput atenske Akropole, druga, smatraju povjesničari, uopće nije vidio. Tri od tih čudesnih djela mogao je ugledati u tadašnjoj Maloj Aziji: kolos s Rodosa, Artemidin hram u Efesu i Mauzolej u Halikarnasu. Nešto dalji put bio je do piramida u Gizehu, a da čovjek ugleda viseće vrtove valjalo se uputiti sve do Babilona. A Akropolu u Ateni, čudo koje mu se nalazilo pod nosom, Antipatros je izostavio. Pribilježiti također nije mogao ni babilonski toranj jer je već bio srušen. Njegov je popis dugo vremena bio jedini vjerodostojan popis “čuda” bez obzira na to što su od tih sedam veličanstvenih preživjele samo piramide Gizeha u Egiptu. Kako su i Grci smatrali u magičnost i simboličnost značenja broja sedam, tako je i novi popis svjetskih čuda objavljen na svečanosti u Portugalu, sedmog dana u sedmom mjesecu 2007. godine, u sedam sati i sedam minuta. Glavni kriterij za odabir novih čuda bio je da su izgrađeni bez mehaničke pomoći, cijenila se samo snaga, znoj, ponegdje i krv. Morali su nastati do 2000. godine i biti u iole očuvanom stanju. Na popisu od 21 građevine stisli su se Akropola, Stonehenge, Machu Picchu, ali i neke građevine novijeg datuma, poput opere u Sydneyu ili Kipa slobode u New Yorku. Neki su se svojom pojavom već u startu nametnuli kao favoriti, poput Kineskog zida, Akropole, Koloseuma i Stonehengea. I tako su Keopsova piramida u Gizi, Semiramidini viseći vrtovi, Zeusov kip u Olimpiji, Artemidin hram u Efezu, Mauzolej u Halikarnasu, kolos s otoka Roda, te Aleksandrijski svjetionik na otoku Faru pred Aleksandrijom, sedam svjetskih čuda Antike, dobili svoje pandane u 21. stoljeću. Nakon više od dvije tisuće godina milijuni globalnih susjeda izabrali su građevine koje svojom osobnošću, umjetničkom vrijednošću, te povijesnom važnošću navodno mogu parirati onima iz Antike. Navodno zato što za mnoge od tih starih “čuda” možemo samo nagađati kako su izgledali. I tako su Veliki kineski zid u Kini, grad Petra u Jordanu, Kip Krista Otkupitelja u Brazilu, Taj Mahal u Indiji, Machu Picchu u Peruu, Chichen Itza u Meksiku te Koloseum u Italiji postali nova čuda novog internetskog doba. I što sad? Imamo novih sedam svjetskih čuda, a čini se da se nakon velike bure nije dogodilo ništa znatno. No je li to doista tako? Mnoge su zemlje ozbiljno shvatile novi izbor, vjerujući da će im uvrštavanje u popis svjetskih čuda pojačati priljev turista.

Maković
Za svoje su građevine otvoreno lobirali i predsjednici, premijeri, vlade, kraljevske obitelji, đaci i studenti, čak i cijele nacije, dobro imajući u vidu da je svaki dolar ili euro turističkog novca dovoljan za rast BDP-a. Zvonko Maković, hrvatski povjesničar umjetnosti, kaže da novi izbor neće bitno utjecati na povijest umjetnosti kao takvu, ali će itekako promijeniti tijekove turističkih ruta. Svaki putnik namjernik rado će svojoj rodbini, prijateljima i susjedima pokazivati fotografije samog sebe pokraj Koloseuma ili Taj Mahala, bez razmišljanja o tome jesu li te građevine doista promijenile svijet ili evoluciju arhitekture. A ako se Makovića pita, šest novih “čuda” to uistinu nisu učinila. Ona smatra da jedini spomenik koji je doista zaslužio svoje mjesto na novom popisu je Kineski zid jer je zbog svoje konstrukcije i fascinantne veličine doista čudo i kao takav mogao bi se bez srama pridružiti starom popisu na osmom mjestu. “Inače, ja sam bio zadovoljan i sa starim popisom čuda. On je govorio o svjetonazoru i kulturi Antike, vremenu koje je prošlo i koje se neće ponoviti. Svijet se u ova dva tisućljeća stubokom izmijenio, jednako kao i naša stajališta, ambicije, kultura i na kraju krajeva stupanj shvaćanja demokracije”, objašnjava Maković. Jasna Galjer, docentica na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozoskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smatra da antički popis čuda i ovaj novi međusobno nemaju ama baš nikakve veze. I ona se slaže da je Antiku i njezino shvaćanje lijepog i kulturnog nemoguće usporediti s današnjim vremenom u kojem je svijet postao, o kakvog li klišeja, globalno selo.

Galjer
“Danas mediji određuju i stvaraju javno mnijenje, i to se nikako ne može usporediti sa autoritetom koje je u staroj Grčkoj imao jedan pjesnik čiji autoritet ne treba dovoditi u pitanje. Ta kakav umjetnički autoritet imaju ljudi koji su glasovali za nova čuda, čija su mišljenja potpuno nepovezana, a vrijednosti potpuno različite? Kakve oni imaju zajedničke parametre?”, pita se Galjer. Što je u biti čudo i kako se ono procjenjuje, pita se Galjer i odgovara: “Čudo može biti nešto visoke kvalitete, različitih tehnika gradnje, u što je uloženo jako puno truda. Ali ako se uzme u obzir da je pri gradnji novih čuda, korištena razna mehanizacija, takvo arhitektonsko rješenje istodobno prestaje biti čudnovato”. Bilo kako bilo, nova čuda konačno će polučiti veći globalno-financijski uspjeh od starih zahvaljujući medijima koji ne prestaju pisati o njima. Svaka osoba otići će u Jordan diviti se Petri ili pod Kip Isusa Iskupitelja u Brazil kako bi fotoaparatom zabilježila taj čudesni trenutak. A samo će arheolozi i povjesničari umjetnosti još zdvajati nad mišlju kako je izgledao kolos na Rodosu, Artemidin hram u Efezu ili aleksandrijski svjetionik na otoku Faru, u nadi da će nam jednog dana ipak dočarati vječno pitanje – zašto su baš oni bili čuda.