Nakon dva i pol mjeseca dramatičnih zbivanja oko predsjedničkih izbora u Hrvatskom nogometnom savezu, borba za funkciju predsjednika trenutno se vodi podalje od javnosti, na administrativnom polju, preciznije u Uredu za opću upravu Grada Zagreba.

Trenutno kod nadležnih organa kao predsjednik i dalje slovi Vlatko Marković (74), kojemu je Skupština HNS-a 17. prosinca s minimalnih 25:24 izglasala novi četverogodišnji mandat. Njegov je poraženi izazivač Igor Štimac (43) potom uvjerio sebi vjerne skupštinare da sazovu izvanrednu skupštinu, na kojoj je naumio poništiti prosinačke izbore i organizirati novo glasanje. Uspjevši prikupiti jednog delegata više no dva mjeseca ranije, na izvanrednoj je skupštini 20. veljače izborio – zasad od nadležnih organa nepriznatu – pobjedu od 25:0. Ova “nula” posljedica je činjenice da se nitko od Markovićevih saveznika nije pojavio, smatrajući Štimčevu skupštinu pravno ništavnom.I na prvobitnoj je i na ponovljenoj skupštini zabilježeno niz nepravilnosti i nejasnih situacija, ponajviše vezanih za prisustvo određenih županijskih delegata, koji jesu ili nisu imali pravo glasa, ovisno o tome koju stranu pitate i za koga se dotični delegat opredijelio. Na “Štimčevoj” je skupštini jedan delegat nepropisno glasao u svoje ime i u ime kolege, kojemu je baš u trenutku glasanja bilo – sila na WC. Pale su i međusobne, zasad nedokazane optužbe za podmićivanje i zastrašivanje delegata, Na koncu nije jasno koja je od dvije skupštine “ona prava”, ako ijedna ispunjava zakonske kriterije. Dok se i Marković i Štimac smatraju legalno izabranim predsjednikom, na snazi je još uvijek prvobitno rješenje zagrebačkog Ureda za opću upravu, koje je verificiralo rezultate prosinačke skupštine i Markovićevu pobjedu. Štimčev je zahtjev istom Uredu da verificira njegov izbor i upiše ga kao predsjednika HNS-a u Registar udruga trenutno u fazi razmatranja, a navodno je vraćen predlagatelju radi formalnih dopuna i ispravaka. Ako mu zahtjev bude odbijen, kako se predviđa, Štimcu i njegovoj struji ostaje nekoliko žalbenih instanci, uključujući Ministarstvo uprave, Upravni sud i Vrhovni sud, a na koncu čak i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Pobijedi li Štimac, istim će žalbenim putem krenuti Marković.

UEFA-ina nagrada najveći mamac
Dvije sukobljene struje toliko se grčevito bore za čelnu poziciju u krovnoj nogometnoj organizaciji, kao da se radi o najprestižnijem i naplaćenijem poslu u državi. Ili kao da im o ishodu ovise životi. Ne, ne radi se o predsjedničkoj plaći, jer je nema; ova je funkcija volonterska, a predsjednikova je jedina prednost u tome što se može služiti kreditnom karticom koju izdaje Savez i naplaćivati dnevnice za putovanja. Zašto je onda Nogometni savez toliko privlačna meta, da se oko nje takvom žestinom lome koplja, a da nijedna strana ne pomišlja na uzmak ili bar ustupak? Mora da su u pitanju neodoljivi mamci, neki očigledni, a drugi skriveni od javnosti, kakvima će vjerojatno i ostati. Zaraćene skupine u zvjezdanim formacijama Vlatko Marković-Zorislav Srebrić-Zdravko Mamić te Igor Štimac-Ivan Brleković-Reno Sinovčić dijelom se nadmeću oko prestiža i utjecaja koji donosi vladajuća pozicija u hrvatskom nogometu. I prethodni je predsjednik, Branko Mikša, komentirajući aktualnu bitku za HNS, nedavno ustvrdio da je ovo važna javna funkcija, koja nositelju pruža beneficije unatoč svojoj volonterskoj prirodi. No, bitka se još više vodi oko bogatstva u kojemu se kupa Nogometni savez. Ponajviše oko predviđene buduće zarade. Seniorska reprezentacija, kao izvor najvećeg dijela prihoda, vodi u svojoj kvalifikacijskoj skupini za Europsko prvenstvo 2012. ispred Grčke i Gruzije, a igranje na toj manifestaciji u Poljskoj i Ukrajini napunilo bi saveznu blagajnu do krova. U 2008., ponajviše zahvaljujući uspješnom nastupu na Euru u Austriji i Švicarskoj, Savez je ostvario prihod od 150 milijuna kuna. Sam je proboj na Prvenstvo donio Savezu 7,5 milijuna eura od organizatora UEFA-e, a plasman u četvrtfinale priskrbio je još 5 milijuna eura. Štoviše, samo je šezdeset sekundi dijelilo sastav Slavena Bilića od ulaska u polufinale i dodatne nagrade od 2 milijuna eura, ali su Vatrene u tom sportsko-financijskom pothvatu pogotkom u zadnji čas spriječili Turci. Iduće su dvije godine prihodi pali na osmoznamenkaste kunske iznose zbog fijaska u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010., u Južnoj Africi, na kojima su se Hrvatima ispriječile Engleska i objektivno slabija Ukrajina. No, unatoč propuštenim prihodima iz basnoslovno bogatog fonda FIFA-e, domaći je Savez i tih godina svejedno poslovao u pozitivi. Kolika bi tek jagma vladala za predsjedničku fotelju, da je od svjetske nogometne organizacije kapnulo stotinjak milijuna kuna za plasman u Južnu Afriku?

Novac od transfera igrača
No, prilika za nadoknadu propuštene zarade ukazuje se u idućih sedam mjeseci, u kojima će se odlučiti sudbina reprezentacije u tekućim kvalifikacijama. S obzirom na veliku vrijednost nacionalne reprezentacije, i sadašnji priznati predsjednik Saveza Vlatko Marković, s ekipom saveznika, kao i pretendent na tu funkciju Igor Štimac sa svojim suradnicima, očekuju novu obilnu injekciju prihoda od UEFA-e i sponzora uspiju li se kockasti najesen domoći jednog od 16 mjesta na završnici Eura. A budući da je većina reprezentativaca u najboljim godinama, nije suludo ni vjerovati da je dohvatljivo i Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu, što bi usmjerilo novu isporuku blaga u trezor Saveza.No, prihodi od velikih natjecanja nisu jedina privlačna novčana stavka za djelatnike Nogometnog saveza. Prema propisima UEFA-e, naknade za međudržavne transfere igrača plaćaju se preko nacionalnih saveza. Tako odštete za nogometaše Dinama, Hajduka i drugih prodane u inozemstvo prvo sjedaju na račun Saveza, koji ih prosljeđuje klubovima-prodavačima.

Gradili bi stadione, kampove…
Trenutno nam ne pada na pamet kakve bi koristi službenici Saveza mogli imati od tuđih sredstava koja samo prolaze kroz njihov račun, ali dopuštamo da su dokazano sposobni nogometni djelatnici kreativniji od nas. Zanimljiva su stavka i poslovi s dobavljačima, koje ugovara Savez. Tko vlada Kućom nogometa u Rusanovoj 13 ima mogućnost odabirati najpovoljnije dobavljače i izvođače radova, pri čemu opet ne ulazimo u paletu pogodnosti koje bi prodavatelj mogao ponuditi Savezu kao naručitelju. Dakako, sve u zakonskim okvirima, kako drukčije?
A novi su krupni poslovi izvjesni, tkogod ubuduće bude vodio HNS. Marković zadnjih godinu dana najavljuje ulaganje inozemnog poduzetnika od 40 milijuna eura za izgradnju kampa u kojemu bi se pripremala reprezentacija, vjerojatno u Tuheljskim Toplicama. Svaka čast Markoviću na trudu, no ne vidimo zašto bi HNS trebao uložiti i centa u kamp za reprezentaciju kada bi mogao uložiti ta sredstva u izgradnju nacionalnog stadiona u Zagrebu, umjesto grdobnog zdanja u Maksimiru, od kojeg bolje izgledaju i nedavno pronađeni ostaci Atlantide kraj Cadiza. Proslavljeni bivši reprezentativac i Hajdukov as Štimac ne vjeruje da će Marković pribaviti spomenutih 40 milijuna eura. Štoviše, “paralelni” predsjednik HNS-a tvrdi da Savez nije zarađeni novac trošio ni racionalno ni razvidno te priželjkuje da nadležni organi naprave reviziju financijsko poslovanja Saveza. U predizbornoj je kampanji obećao da će voditi poslovanje kvalitetnije i transparentnije te da će osigurati sredstva za podizanje pet kampova za reprezentaciju i dva manja stadiona u Kninu i Vukovaru. Ako je to stvaran plan, a Štimac zvuči smrtno ozbiljno pa mu vjerujemo, nadamo se da se neće ostvariti, jer je izgradnja pet kampova pet puta nepotrebnija od izgradnje jednog. Štimac je najavio i da će HNS pod njegovim vodstvom ugovoriti jedinstvenog cestovnog prijevoznika za reprezentaciju i hotelski smještaj za prvoligaške klubove, što daje naslutiti da je obavio opsežne i uspješne pregovore s potencijalnim davateljima usluga.

Ivan Herak obećao novac
Još jedna tranša “lebdi” nad HNS-om, ali kad će sletjeti nije znano. Ministarstvo turizma Ivana Heraka je 1999. sa Savezom sklopilo sponzorski ugovor kojim su nogometne vlasti trebale dobiti 26,5 milijuna kuna. Za taj se izdašni ugovor HNS izborio u jeku zanosa zbog svjetske bronce ostvarene u Francuskoj 1998. U međuvremenu su se više puta promijenile vladajuće garniture i ministri te se isplata tih sredstava otegla, a iznos je u međuvremenu s kamatama narastao na 60 milijuna kuna. Savez i Ministarstvo godinama pregovaraju, navodno je HNS-u nuđena kompromisna isplata dijela duga, no spor je do danas neriješen. Kapne li u kasicu nešto od novca koje je Savezu obećao Herak, dobro će doći bilo Markoviću, bilo Štimcu, ili možda Davoru Šukeru (43), kojemu je Mamićeva struja namijenila predsjednički tron nakon što sadašnjem vladaru Kuće nogometa istekne mandat.

Čeka se sedmi predsjednik

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

HNS u brojkama
Hrvatski nogometni savez okuplja 93.845 nogometaša, 1315 klubova, 2239 sudaca i 100 trenera angažiranih u reprezentacijama.

13 godina Vlatka Markovića
U neovisnoj Hrvatskoj na čelu HNS-a nalazilo se šest predsjednika. Prvi je bio Mladen Vedriš (1990.-1994.), zatim su ga u brzom ritmu slijedili Damir Matovinović (1994.-1995.), Ðuro Brodarac (1995.), Nadan Vidošević (1995.-1996.), Josip Šoić (1996.-1997.) te Branko Mikša (1997.-1998.), da bi od konca 1998. u prijestolje zasjeo Vlatko Marković. Suparnici aktualnog predsjednika primijetit će da od 20. veljače zlatnu knjigu čelnika Saveza valja dopuniti Igorom Štimcem, no pričekajmo što će odlučiti Ured za opću upravu i iduće instance.

Sukob ličnosti, ali i klubova i regija?

Dva tvrdoglava stopera
Najdugovječniji predsjednik HNS-a, Bugojanac Marković se može pohvaliti uspjesima seniorske reprezentacije, koja se za njegova mandata plasirala na četiri od mogućih šest velikih Europskih i Svjetskih prvenstava. U njegovoj se eri Nogometni savez uselio u vlastitu zgradu u Rusanovoj nakon devet desetljeća podstanarstva. Međutim, dok je pod Markovićem reprezentacija cvjetala, hrvatska se nogometna liga srozala do duboke europske prosječnosti, a stadioni prepušteni nebrizi gradskih poglavara. Igor Štimac, rodom iz Metkovića, nepopustljiv je i tvrdoglav poput Markovića. Obojica su na poziciji stopera ostvarili zapažene karijere u reprezentacijama, igravši u polufinalu Svjetskih prvenstava – Marković s Jugoslavijom 1962., a Štimac s Hrvatskom 1998.

Sukob Sjevera i Juga
Obojica su radili i kao treneri, vodivši u karijeri – između ostalih – Hajduk i Zagreb. No, Marković je ponajviše vezan za Dinamo, u kojemu je djelovao kao igrač i trener, dok je Štimac iz jednakih razloga poistovjećen s Hajdukom. Sraz njih dvojice poprimio obrise sukoba Dinama i Hajduka, odnosno Sjevera i Juga, što potvrđuje i regionalna opredjeljenost delegata u HNS-ovoj skupštini.

Predsjednici nacionalnih saveza

Marković mladić prema Argentincu Grondoni
Među najutjecajnijim osobama svjetskog nogometa na ljestvici uglednog španjolskog tjednika Don Balon našlo se nekoliko predsjednika nacionalnih saveza, ali ne i hrvatski Vlatko Marković. Prva dva mjesta zauzimaju predsjednici FIFA-e i UEFA-e, Joseph Blatter i Michel Platini, a na trećem je predsjednik Španjolskog nogometnog saveza Angel Maria Villar.
Pod Villarovim je vodstvom Španjolska osvojila olimpijsko zlato 1992., Europsko prvenstvo 2008. i Svjetsko prvenstvo 2010. Čelnik Brazilskog nogometnog saveza Ricardo Teixeira uvršten je na četvrto mjesto, a odmah iza njega je dugovječni lider Argentinskog nogometnog saveza Julio Grondona. Još su tri predsjednika saveza u top-20 – talijanski Giancarlo Abate (15.), njemački Theo Zwanziger (16.) i engleski Richard Scudamore (19.)

Engleska je poseban slučaj, jer Scudamore zapravo nije predsjednik Nogometnog saveza (Football Association), već Premier Leaguea, kompanije koja okuplja 20 najjačih klubova i vodi natjecanje u Premiershipu, najbogatijem nogometnom prvenstvu na svijetu. Scudamore je zaslužan za fantastične ugovore o prodaji tv-prava za prijenose i snimke utakmica Premier Leaguea Skyu i Setanti za preko 2,7 milijarde funti. Engleski se nacionalni savez bavi samo reprezentacijom i organizacijom FA Cupa, a o njegovoj počasnoj ulozi u engleskom nogometu govori i činjenica da je njegov predsjednik princ William.

Onome tko mu prigovori da je predugo na vlasti, Marković bi glatko mogao navesti slučaj Argentinca Julia Humberta Grondone, koji apsolutnu vlast u tamošnjem nogometu drži od 1979. Danas 80-godišnji dužnosnik predsjedao je Savezom u vrijeme najvećih uspjeha reprezentacije. U njegovom je mandatu Argentina osvojila svjetsko zlato (1986.) i srebro (1990.), dva Južnoamerička prvenstva (1991. i 1993.) i Olimpijske igre (2008.).

Grondonina je karijera obilježena brojnim skandalima: 2003. je izjavio da u argentinskom nogometu “nema Židova, jer svijet nogometa zahtijeva naporan rad, a židovi se klone napornog rada.” Državni je odvjetnik zbog te izjave tužio Grondonu, ali ga je sud oslobodio. Grondona je omražen u provinciji zbog favoriziranja klubova iz Buenos Airesa: od 20 prvoligaških klubova, 17 je iz glavnog grada i njegovih predgrađa, a samo tri iz provincije.

Najveći je maher ipak Brazilac Ricardo Teixeira, predsjednik nacionalnog saveza od 1989. Toliko je moćan da u Brazilski parlament i senat progurao skupinu svojih saveznika, zvanih bancada de bola (loptačka družina). Protiv Teixeire je podnesen dugi niz prijava zbog sklapanja ugovora štetnih po Savez, utaje poreza, korupcije i nepotizma pri zapošljavanju Savezu, no sve pokušaje pravosuđa da ga privedu pravdi osujetili su njegovi senatori i parlamentarci. Ipak, uspio je privoljeti FIFA-u da Brazilu dodijeli domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2014.