Na ulazu u zagrebački Muzej zaboravljenih priča posjetitelja dočekuje bog koji u rukama drži svemir. Visok je, snažan i odjeven u crveni ogrtač. Na glavi su mu rogovi, a iznad dlanova lebdi Zemlja. Zove se Svarog i, prema predaji koju je u svojim ilustracijama oživio multimedijski umjetnik Zdenko Bašić, upravo je on iskovao svijet.
“Naši stari vjerovali su da je sve nastalo iz jednog jajeta koje se zvalo Rod. On je bio pravi otac, a prvo božanstvo koje se iz njega rodilo, kada je došlo do velikog praska i kada je jaje puknulo, bio je Svarog. Svarog je bio veliki kovač koji je kovao kompletnu materiju svemira. Imao je i svoj suprotni pol, koji se zvao Sva. Ona je skrivena na drugoj strani i predstavlja ženski princip. Vladala je prostorom i vremenom te je na neki način bila prva sudbina, vladarica sudbine”, pojasnio je Bašić dok smo stajali pred impresivnom Svarogovom ilustracijom.
Uz umjetnika bio je i njegov pas Moro, bijeli švicarski ovčar, koji je dodatno upotpunio bajkovitu atmosferu, a i spremno pozirao za kolegu fotografa. Vidjelo se da je Moro opušten među vilama, bogovima i vješticama. Govoreći o liku pramajke Sva i njezinoj povezanosti sa sudbinom, Bašić pojašnjava kako su se iz ovog ženskog božanstva izrodile vile Suđenice.
Krojenje sudbine
“U Podravini se još donedavno očekivalo da, kada dijete dođe u kuću, hrana bude ostavljena za Suđenice. Ljudi su se nadali da će čuti što Suđenice govore i iz njihove pojave iščitati kakva će biti sudbina djeteta. Danas nam je od svega toga ostao običaj koji još uvijek prakticiramo – kada se dijete rodi, darujemo mu novac. Taj novac nekada se zapravo ostavljao za Suđenice”, rekao je Bašić.
Vjerovalo se da bi se u noći nakon djetetovog dolaska u kuću pojavljivale tri žene Suđenice koje bi određivale put kojim dijete će kročiti, darujući mu sreću, ali i zapisujući neizbježne dijelove njegove sudbine. Njima se ostavljala hrana, najčešće kruh, vino ili med, kao dar i znak poštovanja, uz nadu da će djetetu podariti blag život. Iako su se vremena mijenjala, tragovi tog vjerovanja dugo su ostali utkani u običaje hrvatskih krajeva, u gestama darivanja, zaštite novorođenčeta i želji da njegov život od samog početka bude pod dobrim znakom.
“Često nismo ni svjesni koliko je ta baština prisutna u našoj svakodnevici. Mnoge običaje koje i danas njegujemo naslijedili smo iz vremena kada su ljudi drugačije gledali na svijet oko sebe. Primjerice, stavljanje torbi na pod, sušenje rublja nakon mraka ili određeni običaji vezani uz sreću i zaštitu, sve su to stvari koje mnogi rade bez razmišljanja o tome odakle zapravo dolaze”, rekao je osnivač muzeja Igor Čurla.
Bašić nam je, dok smo hodali kroz muzej, objasnio kako je vjerovanje da torbu ne smijete odložiti na pod došlo od podzemnog boga Velesa. On je bio bog blaga.
“I kada stavite novčanik na pod, Veles će novac povući k sebi u podzemlje jer on ga sprema za vječnost. Prema predajama, kad nešto stavite na pod, odričete se toga. Iz istog razloga se, recimo, mrtvo tijelo nije smjelo staviti na pod, nego se držalo na odru. Ako tijelo padne na pod, to je trenutak kada duša izlazi iz tijela. I toga su se nekad stari ljudi vrlo strogo pridržavali”, kazao je Bašić.
Veles mi bio je pritom zanimljiv i zbog činjenice koju sam morala priznati jer, do obilaska muzeja, nisam čula za njega. Na spomen boga podzemlja na pamet bi mi pao Had, dok je ime njegovog slavenskog pandana većini gotovo potpuno nepoznato. Hadovo ime preživjelo je tisućljeća, pojavljuje se u književnosti, filmu, televiziji i videoigrama, a grčka je mitologija stoljećima iznova prepričavana i prilagođavana novim generacijama. Slavenska pretkršćanska religija nije ostavila pisane mitove, sve je bilo u usmenoj predaji.
Ono što danas znamo o njezinim bogovima velikim se dijelom rekonstruira iz kasnijih srednjovjekovnih zapisa, folklora i uspoređivanja različitih slavenskih tradicija, zato smo vjerojatno svi upoznati s imenima Zeusa, Atene ili Hada, a da pritom nikada nismo čuli da je Veles nekoć čuvao upravo ono čega se danas bojimo izgubiti kada novčanik spustimo na pod. Njegovo ime nestalo je iz svakodnevnog govora, ali je običaj ostao. To je cilj koji su kreatori muzeja željeli postići, ne pokušavaju samo pokazati kako su izgledali bogovi koje smo zaboravili, nego pronaći njihove tragove ondje gdje ih najmanje očekujemo – u gestama koje činimo gotovo automatski. Iza tih, naizgled običnih, radnji često se skrivaju priče koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom.
Hodom kroz muzej brzo postaje jasno kako je cilj bio posve uroniti u zaboravljene priče i vjerovanja. U pozadini konstantno svira instrumentalna glazba, svi zidovi prekriveni su Bašićevim ilustracijama, a u kutevima su često lutke ili instalacije čarobnih stvorenja. Muzej zaboravljenih priča kao ideja nije nastao preko noći. Njegovi začeci sežu kroz poznanstvo i suradnju Zdenka Bašića i Igora Čurla na Perun Festu, festivalu mitologije koji se održava u okolici Zagreba. Kroz godine organizatori su pratili reakcije posjetitelja i shvatili da postoji interes za starim pričama, mitovima i vjerovanjima, ali da nedostaje mjesto gdje bi oni mogle živjeti cijele godine.
Vilinski svijet, vragovi u šumi…
U muzej je prije njegova otvaranja uloženo oko 200 tisuća eura i u njemu se nalaze sobe vilinskog svijeta, starohrvatske mitologije, soba sjena, coprnička soba, soba nazvana ‘vodeni svijet’, kao i hodnik s kartom Hrvatske na kojoj je prikazano iz kojih krajeva dolazi koji mit. Ako se neke od tih priča danas čine gotovo bezazlenima, druge su bile dovoljno strašne da određuju ponašanje cijelih zajednica. Jedna od neobičnijih stiže iz hrastove šume koja se nalazi između Zagreba i Samobora.
“Ondje su, prema predajama, živjeli vragovi. Ne nužno bića kakvima ih danas zamišljamo, već stvorenja ljudskog oblika, s rogovima, tamnom kožom i kopitastim nogama. Kretali su se u skupinama, pljačkali ljude i otimali blago, a dio bi navodno zakopavali u šumi”, kazao je Bašić i dodao: “Njihovi potomci, vražićci ili jankići, dobili su još neobičniju ulogu. Kada bi dijete bilo neposlušno, govorilo se da mu je jankić ušao pod kožu i natjerao ga da bude zločesto. Ako bi ga baka zbog toga udarila po stražnjici, mogla je reći da zapravo ne tuče dijete, nego jankića koji ga je opsjeo.”
Mrak je bio posebno misteriozno i inspirativno doba dana za naše pretke. Ako su vas bake učile da nikada ne smijete ostaviti rublje da se suši preko noći, iza toga stoji vjerovanje u bića zvana mraki. Bašić ih je u svom umjetničkom prikazu osmislio kao mršava, bijela stvorenja crnih očiju s crvenim kapicama koja bi se savršeno uklopila u bilo koji horor film. Bijelo rublje koje visi kraj njih stoji kao upozorenje od opasnosti što bi se moglo dogoditi. Prema starim vjerovanjima s područja sjeverozapadne Hrvatske, noć je pripadala mrakima, nevidljivim ili teško odredivim bićima koja su se u sumrak približavala kućama. Govorilo se da su to duše nerođene djece, nemirne i u potrazi za mlijekom, zbog čega su osobito opasne bile za trudnice, dojilje i malu djecu.
Mraki nisu morali pronaći put kroz vrata. Dovoljno je bilo ostaviti rublje da preko noći visi vani. Vjerovalo se da se mogu uvući u odjeću, a s njom ući i u kuću te donijeti bolest ili nevolju. Zato je skupljanje veša prije sumraka postalo više od kućanskog posla, bilo je oblik zaštite ukućana. Običaj je preživio i onda kada je priča koja ga je objašnjavala počela padati u zaborav. No Bašić podsjeća kako su priče koje su danas gotovo zaboravljene, nekada imale itekako stvarne posljedice. Najbolje se to vidi iz primjera coprnica, možda i najpoznatija bića hrvatske narodne predaje.
“Moja baka je iz Gornjeg Stenjevca. Taj kraj bio je mjesto gdje je bilo jako puno vještica. Vještičja su se sijela održavala sve do 60-ih godina, na raskrižju ulice Karažnik, koja i danas prolazi prema Dubravici. Zadnje je sijelo bilo upravo kada su uveli struju. Nakon toga vještice se više nisu okupljale na tom mjestu. Ljudi su ih viđali, a još su neki živi koji se toga sjećaju i koji su mi opisivali kako je to izgledalo i jako su ih se bojali”, kazao je Bašić.
Intervencija Marije Terezije
No slika vještice kao zle žene koja koristi magiju puno je jednostavnija od onoga što su coprnice u selu zapravo predstavljale. One su istodobno bile potrebne i zastrašujuće. U vremenu kada liječnik nije bio lako dostupan, upravo su takve žene znale kako se nešto liječi, kako se sadi i što učiniti kada tijelo oboli. Posebno je njihovo znanje pomogalo kad je u pitanju bilo žensko tijelo i porod. Primalje su često bile upravo one koje su zajednici bile potrebne, iako ih se istodobno nazivalo coprnicama.
U tome je možda i najveći paradoks tih priča. Žena koja je znala više od drugih mogla je biti istodobno osoba kojoj se dolazi po pomoć i netko koga se treba bojati. “U 18. stoljeću u Zagrebu je zaista vladala svojevrsna histerija oko vještičarenja. U jednoj je godini bilo optuženo između 100 i 150 ljudi, žena i muškaraca, a neki od njih su i pogubljeni. To je tada činilo oko deset posto stanovništva grada, što je ogroman broj.
U tom kontekstu možda smo i svjetski zanimljivi jer smo tada bili dio Habsburške Monarhije. Carica Marija Terezija je u jednom trenutku tražila da joj u Beč dovedu tu famoznu hrvatsku vješticu jer se puno pričalo o hrvatskim vješticama. Magda Logomer bila je posljednja optužena vještica kod nas. Dovedena je u Beč kako bi je caričini liječnici ispitali, a nakon pregleda zaključili su da je zapravo pametna žena koja liječi i da nema nikakve veze s onim za što je bila optužena, a to je da se pretvara u muhu ili radi neke slične stvari. U Beču su njome ostali impresionirani. Vraćena je u Hrvatsku s carskim dekretom kojim je određeno da joj se do kraja života više ništa ne smije dogoditi”, ispričao je Bašić.
Danas se više ne bojimo coprnica koje se pretvaraju u muhe, jankića koji djecu čine vragolastom ni boga podzemlja koji uzima novac. No, priče o njima i dalje žive, a nakon što se upoznamo s njima, možda nam padnu na pamet idući put kada nesvjesno odbijemo odložiti torbu na pod ili pokupimo rublje prije mraka. Meni svakako jesu.
