Nogomet je rastuća industrija koja godišnje obrće desetke milijardi eura, no za magnate koji ulažu u nogometne klubove zarada nije presudna. Štoviše, neki u taj biznis ulaze svjesni novčanoga gubitka, ali nekoliko sto milijuna eura mala je cijena za ono čemu teže razni Abramoviči, Glazeri, Morattiji i Berlusconiji: prestiž i nadmoć u nadmetanju s kolegama multimilijarderima.

Imati uspješniji nogometni klub u životu superbogataša ima značenje slično posjedovanju glamuroznije jahte, skupljeg aviona ili veće kolekcije Rolls Roycea od znanca. Zašto bi inače prošlog ljeta šeik Mansur bin Zajed al Nahjan kupio engleski Manchester City? Šeiku iz Abu Dabija, vlasniku kompanije Abu Dhabi United Groupa (ADUG), sigurno nije trebao nov izvor prihoda jer njegov je glavni biznis nafta, a bogatstvo 20 milijardi dolara (iako taj iznos vječno fluktuira zajedno s cijenom crnog zlata). Ne, šeik Mansur bin Zajed otkupio je Manchester City od bivšeg tajlandskog premijera Thaksina Shinawatre kako bi izazvao zavist kod svojih suparnika iz Dubaija, susjednog emirata u sastavu Ujedinjenih Arapskih Emirata. “Sagradit ćemo najveći klub na svijetu, veći i od Real Madrida i Manchester Uniteda”, izjavio je u povodu preuzimanja ADUG-ov predstavnik i šeikov poslovni partner Sulejman al-Fahim. Već je u prvih devet mjeseci ADUG iskrcao stotinjak milijuna eura na pojačanja poput Robinha, Bellamyja, Bridgea i drugih s neslavnim rezultatom – desetim mjestom u Premier ligi. Budući da s takvim plasmanom šeik Mansur bin Zajed ne može izaći na oči znancima iz Dubaija, na ljeto planira potrošiti daljnjih 300 milijuna eura da ojača momčad i uvede je među najjačih četiri-pet u Engleskoj. U posljednjih šest godina engleski su nogometni klubovi postali poželjne mete za svjetske magnate gladne medijske eksponiranosti. Ti su klubovi izabrani iz dva odlična razloga. Prvi je golema snaga njihovih brendova u Sjedinjenim Državama, Africi i Aziji gdje većini ljubitelja nogometa srce kuca za neki klub iz Premier lige. Drugo, britanski su propisi mnogo naklonjeniji inozemnim investitorima, koji ne moraju proći stroge filtere kakve postavljaju zakonodavci u Španjolskoj, Italiji ili Njemačkoj. Na taj su se način vlasništva nad engleskim klubovima domogli biznismeni iz ne osobito demokratskih sredina kao što su UAR te oni koji su se obogatili na sumnjive načine poput Abramoviča (Chelsea), Usmanova (Arsenal) i Shinawatre (Manchester City). Konačno, dok su veliki kontinentalni klubovi poput Real Madrida i Barcelone u vlasništvu desetaka tisuća svojih navijača, u Engleskoj potencijalni kupci trebaju otkupiti udjele samo od nekolicine važnih dioničara.

Abramovič: bogatstvo za mrvicu
Led je u ljeto 2003. probio ruski naftni tajkun Roman Abramovič, kupivši londonski Chelsea i angažiravši niz fenomenalnih igrača i hit-trenera Josea Mourinha. U proteklih je šest godina momčad osvojila dva engleska prvenstva i niz drugih pokala, no nije se uspjela domoći glavne nagrade, europske Lige prvaka, koja joj je prošle godine izmakla za dlaku. Kad se svedu računi, proizlazi da je Rus platio između 600 i 800 milijuna eura, ne dohvativši zadovoljstva kojima se nadao. Dvije godine poslije američki je biznismen Malcolm Glazer kupio Manchester Utd. za 1,18 milijardi eura. Njegovo je preuzimanje izazvalo žestok otpor najzagriženijih navijača, koji su smatrali da će novi gazda upropastiti tradicionalni klub u sportu koji kao Amerikanac ne razumije. Ipak, pod Glazerom je United zabilježio neke od najvećih uspjeha u povijesti, osvojivši prošlogodišnju Ligu prvaka i Svjetsko klupsko prvenstvo. Inozemni su ulagači 2006. nasrnuli na engleske klubove pa je američki poduzetnik Randy Lerner za 80 milijuna eura kupio Aston Villu iz Birminghama, Islanđanin Eggert Magnusson za 50 milijuna londonski West Ham, a francusko-ruski bogataš Arkadij Gajdamak za 60 milijuna Portsmouth Nike Kranjčara. Prije dvije godine američki je tandem Tom Hicks i George Gillet preuzeo slavni Liverpool za 220 milijuna eura, no partnerstvo te dvojice je na rubu raspada te je izgledno da će Gillet isplatiti Hicksa i ostati jedini vlasnik, ili će obojica prodati svoje udjele Dubai International Capitalu (DIC) iz UAR-a. Koliko god bili ležerni s novcem, nitko od vlasnika engleskih klubova ne može se pohvaliti da je potrošio koliko Talijan Massimo Moratti na svoj Inter. Nasljednik divovskoga naftno-prerađivačkog imperija 1995. kupio je dramatično zaduženi klub i do danas u njega uložio 2,5 milijardi eura, računajući trošak pojačanja (700 milijuna eura) i plaće nogometaša i trenera (1,8 milijardi). “Kao ni većina drugih tajkuna, ni Moratti nije kupio klub da bi zaradio, nego da bi zadovoljio znatno plemenitije ambicije – stjecanje divljenja javnosti i navijačke zahvalnosti”, smatra talijanski analitičar Luca Massaro. U posao s Interom ušao je sa željom da nadmaši pokojnog oca Angela, dotad najuspješnijega klupskog predsjednika, koji je šezdesetih doveo Inter do dva naslova europskog i svjetskog prvaka. Nakon deset godina rasipanja novca na neuspješna pojačanja tek je 2005. našao pobjedničku formulu i učinio Inter najmoćnijim talijanskim klubom.

Preko Milana do premijerske fotelje
Moratti je osobito ponosan što je njegov klub izbjegao skandal s kupnjom sudaca za utakmice talijanskog prvenstva, zbog kojeg je najtrofejniji apeninski klub, Juventus, izbačen u drugu ligu, a Milan, Lazio, Fiorentina i drugi kažnjeni s oduzimanjem bodova. Sa strogo poslovne strane, Massimo i brat Gianmarco naslijedili su od tate Angela rafinerijsku tvrtku Saras, koju zajedničkim snagama vode, a Massimo je i vlasnik Sarluxa, kompanije koja proizvodi električnu energiju od naftnih otpadaka. Kad je prepredeni populistički manipulator Silvio Berlusconi 1986. kupio posrnuli Milan, taj je klub bio meta podsmijeha navijača drugih talijanskih divova Juventusa, Rome i Intera. Milanovi su igrači prethodno bili umiješani u namještanje utakmica, zbog čega je klub izbačen u drugu ligu i gurnut na rub bankrota. No Berlusconi je i Milan i cijeli talijanski nogomet uveo u novu dimenziju, povezavši ga s medijima u dotad nezabilježenom opsegu. Iako je notorna činjenica da je Berlusconi ušao u nogomet da bi lansirao svoju političku karijeru, ne možemo se oteti dojmu da mu je doista stalo do Milanova uspjeha. Pod njegovom je komandom klub osvojio sedam talijanskih prvenstava, pet Liga prvaka i niz drugih trofeja, a važnu je ulogu u toj seriji trijumfa odigrao i nekadašnji hrvatski kapetan Zvonimir Boban. Iako je odstupio s predsjedničke pozicije u klubu otkad je u svibnju 2008. četvrti put postao premijer, i dalje se miješa u sve aspekte klupskog poslovanja, od igračkih transfera do određivanja sastava. No stvari dobro funkcioniraju jer veliki igrači nerado napuštaju klub te nakon umirovljenja ostaju raditi u stručnom stožeru ili upravi. Rođen u Milanu 1936., poduzetničku je karijeru započeo u izdavaštvu 1978., utemeljivši Fininvest, iz kojeg je 1993. proizašao Mediaset, kompanija za multimedijsku produkciju. U siječnju 1994. sudjelovao je u stvaranju političkog pokreta Forza Italia, na čijim je krilima u više navrata osvajao izvršnu vlast. Težak je 6,5 milijardi dolara.

Trijumf prema francuskom receptu
Jedini francuski klub koji se posljednjih godina uspijeva nositi s Englezima, Talijanima i Španjolcima u Ligi prvaka zove se Olympique Lyon, a čovjek koji je od Lyona učinio velik klub informatički je biznismen Jean-Michel Aulas. Zamislite da netko preuzme NK Šibenik ili Cibaliju i dugogodišnjim ga i strpljivim radom pretvori u najmoćniji hrvatski klub. Upravo je to Aulas učinio s Lyonom, klubom koji je prije njegova dolaska oscilirao između prve i druge francuske lige. Kad je postao njegov vlasnik 1987., donio je petnaestogodišnji plan u kojemu je bio opisan, korak po korak, vrlo polagan financijski i sportski rast kluba. I sve što je isplanirao ostvarilo se u zacrtanom roku: prvu je francusku titulu Lyon osvojio točno 15 godina od Aulasova preuzimanja i zadržao je u idućih šest uzastopnih sezona, sve do 2008. godine. Nekoć mali i zaduženi klub danas zapošljava stotinu ljudi i ostvaruje 155 milijuna godišnje zarade. Idući Aulasov poslovno-sportski projekt je gradnja novoga Lyonova stadiona s kapacitetom od 60.000 mjesta. Aulas, koji je u ožujku proslavio 60. rođendan, bogatstvo je stekao kao osnivač i predsjednik CEGID-a, francuskog proizvođača poslovnog softvera. Prije pet godina proglašen je najboljim menadžerom jugoistočne Francuske.

Dietmar Hopp

Seljaci na vrhu Bundeslige
Dietmar Hopp, legendarni njemački poduzetnik i utemeljitelj informatičke kompanije SAP, jedan je od najsvjetlijih primjera nogometnog poduzetništva. Milijarder koji se obogatio proizvodnjom vrhunskih poslovnih aplikacija, kao što je MySAP ERP, prozvan je europskim Bill Gatesom. Bogatstvo mu se ipak zbog pada cijene dionica ove jeseni smanjilo sa 6,3 na 4 milijarde eura.

Hopp uložio vlastiti novac
Hopp je uložio vlastitih 100 milijuna eura u podizanje kluba i još 50 milijuna za gradnju novog stadiona Rhein-Neckar-Arene pokraj Sinsheima. Otkad je prije 17 godina počeo ulagati u ovaj klub, podigao ga je iz osme do prve Bundeslige i do, nevjerojatno, čelne pozicije na polovici tekuće sezone. Samo je teška ozljeda koljena golgetera, Bosanca Vedada Ibiševića spriječila nastavak nogometne bajke i zaustavila Hoppov klub na putu osvajanja jednog od najjačih nogometnih prvenstava. Za malo selo od 3300 stanovnika zahvaljujući ovom poduzetnom umirovljeniku znaju svi ljubitelji nogometa na svijetu.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Rinat Ahmetov

Ukrajinski Rudari pokorili Europu
Senzacionalni pobjednik ovogodišnjeg Kupa Uefe, ukrajinski Šahtar (na ukrajinskom Rudar) iz Donjecka, u cijelosti je čedo najbogatijeg Ukrajinca Rinata Ahmetova. Otkad je ovaj 1996. zasjeo za Šahtarovo kormilo, nekad osrednji sovjetski prvoligaš izrastao je u prvorazrednu nacionalnu silu, a sada i u jednu od najjačih europskih momčadi, koju kao kapetan vodi hrvatski reprezentativac Darijo Srna. U 13 godina Šahtar je osvojio 11 trofeja.

Najbogatiji Europljanin i politički važan
Ahmetov je Tatar, rođen 1966. u Donjecku, a vlasnik je većine energetskih kapaciteta svoje zemlje. Prošle je godine prema analizi ruskog tjednika Korespondent proglašen najbogatijim Europljaninom sa 31,1 milijardu dolara. Ahmetov je i politički nezaobilazan faktor u Ukrajini kao zastupnik proruske Stranke regija u Parlamentu i saveznik proruskoga konzervativca Viktora Janukoviča i protuteža nacionalističkim političarima poput Viktora Juščenka i Julije Timošenko.