Premda u pregovorima o statusu Kosova Henry Kissinger i dalje ima uvjerljivo veće izglede za pobjedu, Robert Badinter još uvijek nije bacio koplje u trnje. Apsurdno je da Badintera u igri oko statusa Kosova još uvijek održava Srbija koja mu je pod Miloševićevim vodstvom bila najljući neprijatelj. Sada se Srbija uz pomoć Putinove Rusije u pregovorima o Kosovu inspirira Badinterovim načelima o raspadu bivše Jugoslavije, a Badintera se uz kosovske Albance odriču ponajprije SAD, ali i većina država članica Europske unije. U ovotjednom bečkom krugu pregovora o statusu Kosova srpski predsjednik Tadić i premijer Koštunica na tragu Badintera kao rješenje su ponudili status sličan onomu koji u Kini ima Hongkong nakon vraćanja u njezino okrilje. Srbija Kosovu nudi status Hongkonga kao jedan od mogućih modela, a spremna je prihvatiti i primijeniti i bilo koji europski model manjinske autonomije – od Alanda u Finskoj do Južnog Tirola u Italiji. Upravo ono što su Robert Badinter i njegova komisija tijekom raspada Jugoslavije zagovarali kao model rješavanja statusa brojnijih nacionalnih manjina odnosno zajednica u novonastalim državama. Badinterova je komisija, naime, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zaključila da se Jugoslavija raspala na svoje sastavne dijelove – republike koje se u svojim avnojevskim granicama osamostaljuju u neovisne države. Pritom je u konvenciji koju je prigrlila današnja Europska unija, a tadašnja Europska zajednica Badinterova komisija propisala da bi brojnije nacionalne manjine odnosno zajednice u svim novonastalim državama morale dobiti poseban status – teritorijalnu, političku i kulturnu autonomiju. Po Badinteru bi specijalni status brojnijih nacionalnih manjina/zajednica novonastalim državama, među ostalim, trebao osigurati unutarnju stabilnost, ali i cjelovitost njihova državnog teritorija u granicama koje su kao republike imale u okviru Jugoslavije. Badinterova načela i modele rješavanja jugoslavenske krize Europska unija je uz pomoć SAD-a i NATO-a u prošlom desetljeću uglavnom nametala novonastalim državama, služeči se metodom mrkve i batine.

No već tada kad su se Badinterova načela počela milom i silom uspostavljati na prostoru bivše Jugoslavije, Henry Kissinger je kao samostalni strijelac, ali i kao u najmanju ruku utjecajna washingtonska vanjskopolitička figura, ponudio svoje rješenje za balkansko bure baruta tvrdeći da Europa i SAD griješe kad inzistiraju na Badinterovu receptu. Kissinger je tvrdio da je trajnu regionalnu stabilnost moguće osigurati jedino uspostavljanjem novih država u njihovim etničkim granicama, maksimalno mogućim. Kissinger je brisanje granica iscrtanih na Balkanu nakon Drugog svjetskog rata i ucrtavanje etničkih kao novih državnih granica počeo zagovarati u jeku rata u Hrvatskoj i BiH u kojima se silom i krvlju upravo i nastojalo prekrojiti državne granice, pa je njegov prijedlog shvaćen kao potpirivanje rata i zbog toga uglavnom ignoriran. Miloševićeva je Srbija zapravo bila najgorljiviji pristaša Kissingerova modela, ali i Tuđmanovoj Hrvatskoj nije bila mrska njegova primjena makar na prostoru Herceg-Bosne. Skloni su mu još od prije bili i kosovski i makedonski Albanaci, pa i oni iz matične Albanije. No nakon rušenja Miloševićevog režima i demokratskih promjena u Srbiji Kissingerov model je dobio pristaše i u Washingtonu i Bruxellesu, ali samo kao model rješavanja statusa Kosova. Doduše, ne predlaže se čisti Kissingerov model i pripajanje Kosova Albaniji, ali kosovski će Albanci, kako sada stvari stoje, dobiti samostalnu i suverenu državu, umjesto specijalnog autonomnog statusa u granicama Srbije kako ga je definirala Badinterova komisija, a svim drugim državama na prostoru bivše Jugoslavije nametali Europska unija, SAD i NATO. Badinter je Kissingera dosad pobijeđivao diljem bivše Jugoslavije, ali sada je pred porazom na Kosovu. Ostaje, međutim, dvojbeno hoće li već najavljeni rezultat njihova sraza na Kosovu isprovocirati revanš utakmice ponajprije u Bosni i Hercegovini, ali i Makedoniji te u Crnoj Gori i na Sandžaku.