Soba 306 motela Lorraine u Memphisu izgleda kao da je zaustavljeno vrijeme. Plahte na krevetu su razbacane, kava se i dalje kiseli u jeftinim šalicama, obrok izgleda napola pojeden. To je uprizorenje sobe kako je izgledala u 6.01 sat, 4. travnja 1968. godine. Bio je to trenutak kad je na balkonu ubijen najslavniji gost motela, Martin Luther King. Ubijen je prije četiri desetljeća na kraju ere pobjede ljudskih prava, kad je formalno okončana rasna segregacija i kad su američki crnci napokon dobili pravo glasa. Bila je to borba koja je Kinga stajala života, u trenutku kad ga je sustigao metak bijelog ubojice ispaljen s druge strane ulice. Iako je soba 306 – sačuvana kao dio muzeja – doslovno nepromijenjena u odnosu na krvavi dan od prije 40 godina, crna Amerika neprepoznatljiva je u odnosu na Kingovo vrijeme. Promijenjena je i na dobro i na loše. Neke pozitivne stvari Kingu bi bile nezamislive. Senator Barack Obama kandidira se za predsjednika i mogao bi postati prvi crnac u Bijeloj kući. Crni političari nalaze se na istaknutim dužnostima u gradovima i saveznim državama širom zemlje. Podržava ih veliki dio crne srednje klase koja je bogata i ugledna u poslovnoj zajednici, poput njihovih bijelih kolega.

Nezaposlenost, droga, kriminal
Pa ipak, od 1968. godine veliki dio crne zajednice bio je pogođen raznim nedaćama. Veliki dio siromašnih nastanjuje američka geta, pate od nezaposlenosti, droge i gangsterskog nasilja. U velikim gradovima pola crnih muškaraca ne završava srednju školu. Svaki šesti završava u zatvoru do svoje tridesete godine. Ti ljudi odrastaju u okolini koja je više segregirana, beznadnija i opasnija od vremena “Čiča Tomine kolibe” na dalekom jugu. To je jedan od najvećih paradoksa s kojim se suočavaju moderni crnački lideri poput Charlesa Steelea, predsjednika Južnjačke kršćanske konferencije, koju je King osnovao i koristio kao oruđe za uvođenje ljudskih prava u Ameriku. “Da je dr. King sada živ, bio bi uzrujan i razočaran u Ameriku”, kaže Steele. “Amerika je i dalje u velikoj mjeri rasistička. Možda čak i više nego prije. To je usađeno u podsvijest i ukorijenjeno u sustav.” Medicinska sestra Thelma Townsend s gađenjem se prisjeća proteklih 40 godina proživljenih u Americi. “Koliko mogu vidjeti, uopće nije promijenjena nabolje”, kaže ona. “Droge ima sve više, kao i ubojstava. Ako ništa drugo, situacija se pogoršala u ovom gradu.” To je negativna slika Amerike od trenutka kad je King ubijen i primjetna je u gradovima širom zemlje. U Los Angelesu, New Yorku, Chicagu, Washingtonu, Kansas Cityju, St. Louisu i mnogim drugim mjestima nekad ponosne crnačke zajednice uništene su pod navalom droge i kriminala. Čak je i Kingova ulica Auburn u Atlanti bijedna sjena onoga što je nekad bila. Orange Mound i drugi crnački kvartovi u Memphisu prolaze istu sudbinu. Bande pod imenom Vice Lords i Gangster Disciples vladaju tržištem droge.

Pucnjava i ubojstva postali su normalna pojava. Ovisnika ima više nego zaposlenih. Korijeni tog propadanja leže u metku kojim je ubijen King. Njegov atentat izazvao je nerede u 125 američkih gradova, u njima je poginulo 46 ljudi, 2600 ih je ranjeno, a 21 tisuća je uhićena. Čitavi crnački kvartovi preko noći su spaljeni. Mnogi se nikad nisu oporavili. Nasilje je potaknulo iseljavanje bijelog stanovništva, što je uništilo poreznu bazu mnogih gradova. Točnije, osiromašilo ih. Istovremeno, novi zakoni o ljudskih pravima omogućili su i crncima da pobjegnu. Iza njih je ostala samo sirotinja, iznimno ranjiva na navalu droge kao što su ‘crack’ i heroin koji su poharali kvartove 70-ih i 80-ih godina, ali i na gubitak radnih mjesta izazvan njihovim prebacivanjem u inozemstvo. Statistike upozoravaju da se stvari pogoršavaju. Više Crnaca završava u zatvoru nego prije deset godina. Samo 31 posto djece rođene u obitelji iz srednje klase danas zarađuje više od svojih roditelja, dok u bijelim obiteljima to uspijeva 68 posto djece. Više od polovice crnih radnika zaposleno je u loše plaćenim poslovima. Mnogi stručnjaci smatraju da se takva situacija neće promijeniti. “Perspektiva je prilično mračna”, kaže profesor Jerald Podair, stručnjak za povijest ljudskih prava sa sveučilišta Lawrence u Wisconsinu. Pa ipak, to je svejedno daleko od kompletne slike. Obamina kandidatura za predsjednika probudila je one koji imaju najmanje nade. “Obama me ispunjava ponosom”, rekla je Townsend. Ali to pokazuje i uspjeh crnačke srednje klase, ispunjavajući Kingov san o tome da bi crni Amerikanci mogli zauzeti svoje mjesto u naciji. Jer Obama nije jedini koji se natječe za visoke političke dužnosti. Države New York i Massachusetts imaju crne guvernere, premda su obje daleko od tradicionalno južnjačkih centar acrnačke populacije. Veliki gradovi poput Atlante, Washingtone, Philadelphije i Newarka imaju crne gradonačelnike koji su svoj uspjeh također bazirali na “postrasnom” konsenzusu koji Obaminu kandidaturu čini tako uspješnom.

Crni političari
Današnji moderni crni političari bliži su upravnim odborima nego propovjedaonicama. Oni samouvjereno – i uspješno – privlače bijele birače, kao što privlače i crnačko biračko tijelo. Sada Obama nastoji taj recept primijeniti na nacionalnoj razini. Iako proteklih tjedana Hillary Clinton i republikanci nastoje rasu nametnuti kao izbornu temu, Obama je uzvratio hrabrim govorom u kojem je izazvao Ameriku da otvori iskrenu i otvorenu debatu o rasi. “Rasa je pitanje koje u Americi nikada nije zapravo postavljeno”, kaže Podair. Memphis je grad koji zapravo žudi za takvim raspravama. Grad je podijeljen napola između crnaca i bijelaca. U njemu vlada segregacija jer se bijelci i crnci rijetko susreću, drže se svojih kvartova, škola i parkova. To je grad u kojem rasno pitanje tinja ispod površine, ključa ispod ulaštene patine južnjačkog turističkog šarma. “Rasa u ovoj sredini obilježava sve. Zato je potrebno da imamo ovakve rasprave iako su bolne i neugodne”, objašnjava novinarka. To je istina. Činjenica je da čak i crnci i bijelci iz srednjih slojeva imaju drukčiju percepciju Amerike. Dok mnogi bijelci pohode Obaminu kampanju zbog njezine “postrasne” privlačnosti, crnci imaju upravo suprotno viđenje. On ubire 90 posto crnačkih glasova u demokratskim predizborima i u njegovoj kandidaturi vidljiv je rasni ponos.

Nada u Obamu postao je kamen temeljac crne Amerike 2008. godine. Međutim, postoje mnoge druge točke na kojima se crnci i bijelci razlikuju. Mnogi bijelci bili su ogorčeni kad je Obamin bivši svećenik, velečasni Jeremiah Wright, rekao da je napad na New York i Washington 11. rujna bila samo “naplata starih grijeha”. Njegove riječi shvatili su kao konspirativne, nepatriotske i antibjelačke. No mnogi crnci reagirali su indiferentno, slijeganjem ramena, ističući kako je veliki dio Wrightovih stavova – čak i neke nečuvene tvrdnje o vladinoj zavjeri – zapravo eho zajedničkog stava u nekim urbanim crnačkim crkvama. Takvi stavovi bili bi manje šokantni kad bi bijelci i crnci (koji su duboko religiozni) odlazili zajedno u crkvu. Ali to nije slučaj. Thomas, stanovnica Memphisa, godinama je tražila rasno izmiješanu crkvu u koju bi odlazila nedjeljom. “Još nisam pronašla nijednu”, kaže ona. Takva vrsta segregacije drži bijelce i crnce veoma odvojenima. Konačno, obje grupe imaju sasvim drukčije iskustvo Amerike. Crna srednja klasa još ima podijeljene osjećaje u vezi s Amerikom: i pita se je li istinski prihvaćena. “Postoji mnogo dokaza da nije prihvaćena”, smatra Podair. Mnogi Amerikanci previđaju jednu od najvažnijih stavri u karijeri Martina Luthera Kinga. On se do 1968. godine odmaknuo od isključivo rasnih pitanja. I po tome je opet bio ispred svog vremena. Njegovi zadnji napori bili su usmjereni k borbi protiv siromaštva i prema radnim sporovima. On je tog kobnog dana bio u Memphisu kako bi podržao radnike u štrajku. Kao što Obamina kampanja mijenja američki politički krajolik, treba imati na umu da rasa nije jedino kontroverzno pitanje koje političari još žele gurnuti pod tepih. Tu je i trnovito pitanje klase. Prije 40 godina King je pokušao otvoriti i tu debatu. Soba 306 nije jedina stvar koja je zaustavljena u vremenu i prostoru.

Bijelce i crnce ugrožavaju latino doseljenici

Ironično, jedan od glavnih razloga zbog koji i crnci i bijelci trebaju isticati rasu kao problem jest rast latino zajednice u Americi. Doseljenici iz Latinske Amerike sada su sa 44 milijuna stanovnika najveća etnička manjina, veća čak i od crnačke. Osnovali su zajednice širom Amerike, mijenjajući iz korijena rasnu dinamiku u društvu koje je oduvijek bilo podijeljeno na bijelce i crnce. Problem se počeo pojavljivati čak i u Memphisu. Nagađa se da bi broj latino doseljenika u gradu nmogao premašiti 50 tisuća. Svako deseto dijete rođeno prošle godine bilo je latino. Pokrenute su i novine na španjolskom, radio postaje i crkve na kojima se misa obavlja na španjolskom. Ako crnci i bijelci doista žele raspravljati o rasi, mnogi misle da bi u tome trebali požuriti, prije nego što se tema u potpunosti ne promijeni.

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz