Priče o ludim avanturama pod utjecajem alkohola čuo je gotovo svatko, a mnogi su u njima barem jednom bili i glavni akteri. No, rijetko tko očekuje da će u muzeju posvećenom mamurluku naići na pravi semafor. Kako je završio među eksponatima zagrebačkog Muzeja mamurluka?

Priča o ‘zelenom svjetlu’

Zbog jedne neuzvraćene simpatije i društva koje je izraz “dati zeleno svjetlo” shvatilo možda previše doslovno. Naime, u Zagrebu je skupina prijatelja izašla na jedno piće koje se pretvorilo u cijeli niz. Jednom od njih simpatija nikako nije davala “zeleno svjetlo” da je izvede van, a tijekom noći skupina prijatelja termin “zeleno svjetlo” ponavljala je više puta. Nakon zabave u klubu, pri povratku doma naišli su na srušeni semafor. U tom trenutku sinula im je ideja da simpatiji prijatelja koji je odbijen poklone semafor i tako kao njegovi prijatelji djevojci pokažu da mu treba “dati zeleno svjetlo”. Slomili su semafor do kraja i odnijeli ga doma. No, piće je učinilo svoje i posve su zaboravili na njega na nekoliko tjedana, sve dok ga jedan od njih nije pronašao u svom vrtu. Kako kažu: “Ljubav se nije rodila, ali semafor je ostao.”

Jedan je to od brojnih eksponata koji se mogu vidjeti u Muzeju mamurluka koji posjetitelje tematski vodi kroz cijeli tijek jednog noćnog izlaska – od prvog pića u baru do jutra nakon izlaska, kad nastupa mamurluk. Kako nam kaže vlasnik muzeja Rino Duboković, riječ je o jedinstvenom muzeju čiji je cilj na interaktivan način prikazati različite faze noćnog provoda, no jednako tako, važno im je da porukama i informacijama dostupnim u muzeju potaknu na odgovornu konzumaciju alkohola. Na početku svake prostorije posjetitelji mogu pročitati kratko objašnjenje koje opisuje pojedinu fazu izlaska i razlog zbog kojeg je uvrštena u postav.

Obilazak počinje u prostoriji uređenoj poput bara. Na stolu su brojne prazne boce koje podsjećaju na pivske, a na sebi imaju logo muzeja, vlasnik kaže da im ni on sam ne zna broj. Posjetitelji mogu okušati sreću u pikadu ili “beer pongu”, igri koju će mnogi prepoznati iz američkih filmova, posebice onih koje sadrže scene partijanja studenata. Razlika je samo u tome što se ovdje umjesto piva, koristi voda. Odmah pri ulasku u prvu sobu može se vidjeti pedala bicikla, koja je za muzej koji se nalazi na adresi Vlaška 55, izuzetno značajna, od koje je sve počelo.

“To je pedala od koje je zapravo nastao Muzej mamurluka. Priča seže otprilike sedam godina unatrag. Bili smo na jednom lokalnom festivalu, a nakon toga otišli smo u kafić koji se nalazio u blizini današnjeg muzeja. Razgovarali smo o raznim dogodovštinama i neobičnim predmetima koje su ljudi znali donijeti kući nakon izlaska.Tada je jedan prijatelj ispričao kako se jednog jutra probudio s pedalom u džepu, a da nije imao pojma kako je tamo završila. Upravo mi je ta priča dala ideju. Pomislio sam: zašto ne bi postojalo mjesto koje bi okupljalo sve takve predmete i priče povezane s njima?”, rekao nam je Duboković.

Madrac išaran grafitima

I sam je bio student kada je došao na ideju, a mnogi eksponati također su priče koje su mu poslali oni koji su se prisjećali najluđih studentskih dana. Jedan upečatljiv eksponat je madrac išaran grafitima. Još je smješnija priča napisana u blizini izloženog madraca – avantura jednog Nizozemca koja je nasmijala azijski par turista koji je šetao muzejom. Naime, mladi Nizozemac slavio je početak fakulteta, toliko je bio pijan da mami nije isprva vjerovao da je to ona kad ga je nazvala na mobitel. Izašao je iz kafića kako bi razgovarao s njom, ali nije se znao vratiti. Tražeći kafić ispraznila mu se baterija na mobitelu, a pokraj smeća ugledao je madrac. Uzeo ga je i odlučio malo odmoriti. Ujutro su ga probudila dva policajca, a on je ležao na madracu na terasi staračkog doma.

No, muzejske priče nisu rezervirane samo za predmete koje su ljudi slučajno donijeli kući nakon izlaska ili zaspali na njima ispred staračkog doma. Posjetitelji i sami mogu postati dio atmosfere muzeja. Na jednom interaktivnom zaslonu mogu napisati običnu SMS poruku, a program je zatim pretvara u verziju koju bi mogla poslati osoba nakon nekoliko pića – s tipfelerima, pogrešnim slovima i karakterističnim “mamurnim” stilom pisanja. Tako čak i najobičnija poruka može dobiti potpuno novu, i pomalo kaotičnu, verziju.

Pametno upravljanje

Više sustavnosti u linijskom prijevozu: učinkovita rješenja tvrtke ATRON za svakodnevno poslovanje

Konferencija

Predstavljen sustav NSCP: Hrvatska osigurala tehničku spremnost za digitalnu razmjenu podataka u prijevozu tereta

Jedno od mjesta gdje se posjetitelji najčešće fotografiraju je kada. Duboković nam kaže kako jako privlači pozornost, a postaje još jedno mjesto interaktivnog sadržaja jer naljepnice kojima je ona oblijepljena postavljaju – posjetitelji. “Posjetitelji imaju slobodu donijeti svoju naljepnicu i zalijepiti je gdje žele”, pojasnio je vlasnik muzeja.

Svi znaju kako se nakon previše čašica svijet počne “ljuljati”, a u pijanoj sobi muzeja taj isti osjećaj može se dobiti bez imalo alkohola. Isprva sam pomislila kako nekoliko koraka sa specijalnim naočalama i iskrivljenim podom neće biti problem jer ipak sam trijezna, no nije bilo tako. Nakon što sam stavila naočale, pogled mi je postao potpuno mutan i nepouzdan, a osjećaj za prostor nestao gotovo istog trenutka. Nekoliko sekundi poslije običan hod pretvorio se u nesigurno posrtanje i pokušaj pregovaranja s gravitacijom.

Zidovi koji izgledaju kao iskrivljeno zrcalo također nisu pomogli. Na kraju je vlasnik muzeja morao priskočiti u pomoć i pridržati me za ruku kako bih sigurno sišla s “pijanog poda”. Iako sam naočale nosila samo nekoliko minuta, iskustvo je bilo dovoljno da pokaže koliko se brzo izgubi kontrola nad vlastitim pokretima. Upravo zato je ova prostorija među omiljenima posjetiteljima, otkrio je Duboković. Većina ih odmah izvadi mobitel te snimi nekoliko sekundi vlastitog nesigurnog hoda unatoč tome što su trijezni.

Nakon svih neobičnih predmeta i priča koje ostaju iza noći provedene u izlasku, nameće se pitanje koje je poznato gotovo svima koji su barem jednom popili čašicu previše, što se zapravo događa tijelu kada se probudimo mamurni? Iako osjećaj jutro nakon mnogi najlakše opisuju (često prekršenim) obećanjem “više nikad neću piti”, mamurluk je zapravo način na koji tijelo pokazuje da mu prethodna večer nije najbolje sjela. Glavobolja, žeđ, mučnina, umor i osjećaj da se najobičniji zadaci odjednom postaju ogroman izazov nastaju zbog kombinacije nekoliko faktora, alkohol potiče dehidraciju, remeti kvalitetu sna i utječe na procese u organizmu zbog kojih se sljedeće jutro ne osjećamo baš najbolje. Upravo zato ljudi diljem svijeta stoljećima pokušavaju pronaći svoj recept za preživljavanje jutra nakon izlaska.

’Iskušani’ recepti

Gotovo svaka kultura ima svoj mali trik za lakši povratak u normalu. U Velikoj Britaniji jedan od popularnih izbora nakon burne večeri je sendvič s topljenim sirom. Jednostavan, topao i zasitan obrok koji mnogima predstavlja utjehu nakon noći provedene u izlasku. Doduše, jedna od priča kojoj sam se ja posebno nasmijala bila je jednog Britanca koji je malo pogrešno “riješio” dehidraciju nakon lude noći.

Kako stoji u priči koju je poslao muzeju: “Vjerojatno će vam poslati još milijun takvih priča, ali prva koja mi pada na pamet je kada sam se probudio nakon opakog dvodnevnog lokanja. Bio sam toliko žedan, a oči nisam mogao ni otvoriti pa sam posegnuo za noćnim ormarićem i zabunom popio hidratantni losion za tijelo. Toliko sam bio smušen da sam jednostavno progutao losion i nastavio spavati.” Britanac se tako “hidrirao”, ne ne baš kako su proizvođači losiona to zamislili… U Poljskoj se, pak, među tradicionalnim rješenjima za mamurluk često spominje sok od kiselih krastavaca. Neobičan izbor za neke, ali ljubitelji te metode vjeruju da napitak može pomoći tijelu nakon večeri u kojoj je alkohol napravio svoje.

No, alkohol ne izaziva samo zabavna prisjećanja na pijanstva. Može uzrokovati ovisnost, a crna kronika prepuna je tragičnih ishoda koji su povezani s vožnjom pod utjecajem alkohola. Tu poruku muzej ne prenosi samo kroz statistike, već i kroz interaktivno iskustvo nakon kojeg su mnogi posjetitelji puno svjesniji da se pijano stanje i upravljanje vozilom nikada ne smiju miješati. U jednoj od prostorija posjetitelji mogu sjesti za volan simulatora s usporenim reakcijama i mutnim vidom. Cilj nije samo uspješno završiti vožnju, puno je važnije shvatiti koliko se brzo mijenja ono što nam se inače čini jednostavnim nakon samo nekoliko čašica previše.

Crna soba

Veliki naglasak na to kako alkohol treba konzumirati odgovorno daju i u muzeju kroz crnu sobu.

“U crnoj sobi nalaze se statistike i činjenice o alkoholu, koliko alkohol može biti štetan, kakve posljedice može imati, pa čak i ozbiljnije posljedice poput smrti. Uz to, predstavlja se vrijeme prohibicije, kada je u SAD-u alkohol bio zabranjen. Prikazujemo kako su tada ljudi pokušavali ‘zaobići’ zabranu, na koje su načine krijumčarili alkohol, ali i kako se slične stvari događaju danas, primjerice, kada ljudi pokušavaju unijeti alkohol na festivale i slična događanja”, objasnio je Duboković.

Među najnovijim eksponatima je i poseban prostor u kojem posjetitelji mogu anonimno podijeliti vlastite priče povezane s alkoholom. Mogu snimiti video, no posebnost je u tome što im sustav pritom zamagli lice i promijeni glas kako bi njihov identitet ostao skriven. Mogu olakšati dušu i priznati sve svoje “pijane” grijehe.

Na kraju obilaska muzeja, upitala sam Dubokovića je li se promijenio njegov odnos prema alkoholu otkad vodi muzej?

“Sigurno se promijenio. Kada sam krenuo s ovim projektom, bio sam student, a to je razdoblje života kada se ljudi više zabavljaju, češće izlaze i više eksperimentiraju s alkoholom. Danas sam u drukčijoj, odrasloj životnoj fazi pa sigurno pijem manje i odgovornije, pogotovo nakon svega što sam kroz rad na muzeju naučio o alkoholu i njegovim učincima”, zaključio je Duboković.