U Zagrebu nije bilo rasprava u kojima bi se tražilo rušenje vrijednih spomenika kulture koji su dio povijesnog nasljeđa industrijske arhitekture s kraja pretprošlog i početka prošlog stoljeća. Riječani se, primjerice, toliko već muče srušiti ili ne skladišta Luke Rijeka da je hrvatska Vlada morala oformiti radnu skupinu koja će pokušati pronaći kompromisno rješenje između ta dva krajnja zahtjeva.
Vrijednih industrijskih postrojenja iz doba Austro-Ugarske ima po cijeloj Hrvatskoj i nerijetko su predmet istraživanja i europskih arhitekata. U Zagrebu se među dvadesetak velikih projekata gradskog poglavarstva, nalaze tri stare industrijske cjeline koje će se urediti tako kako bi se po uzoru na razvijene države, njihovi prostori dobili nove, uglavnom kulturne sadržaje. za građane i turiste.
Riječ je o bloku Paromlin za koji će se provesti natječaj za rješenja kojima bi se centar grada povezao sa Trnjem, ali tek nakon što se srede imovinsko pravni poslovi i sve građevne čestice pripadnu gradu. Zatim je u planu uređenje bloka Badel, koji bi grad prodao ili dao u koncesiju te Gredelj kroz koji će ići nova cesta a koji je već četrdeset godina grad želio kupiti.

Tragom starih karata
Tu su još zgrade nekadašnje tvornice Nade Dimić, sada u privatnom vlasništvu, Tvornice ulja na Zavrtnici koju posjeduje građevno poduzeće Tehnika, stare Ciglane na Črnomercu, dio mesne industrije Zagrepčanke te dio TKZ-a, a koje sve valja sačuvati i urediti. U dobrom stanju su one zgrade u kojima se i danas nalaze industrije ili njihove uprave i koje su pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, primjerice Zagrebačka pivovara ili Tvornica duhana Zagreb. Ipak oči bode najviše blok Paromlin devastiran i neuređen od posljednjeg požara 1988. godine. Doris Kažimir, pročelnica Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture kaže da je vlasnik taj koji treba po zakonu pokrenuti inicijativu za obnovu. “Mi kao nadležno tijelo možemo biti samo strogi u pogledu zaštite tog kulturnog dobra. Intenzivno imovinsko čišćenje u slučaju Paromlin počelo je 2001. godine i Grad Zagreb htio bi postati stopostotni vlasnik zemljišta i objekata na kojim se nalazi Paromlin jer on je na fasadi centralne osovine, odnosno nalazi se na produžetku zelene potkove Zrinjevac-Glavni željeznički kolodvor-Avenija Većeslava Holjevca, dakle, na liniji povezivanja sjevera i juga grada, zacrtanoj u starim kartama iz 1923. godine”. Grad će vjerojatno inzistirati na javnoj namjeni prostora nekadašnjeg Paromlina, a intervencije u cijelom kompleksu će ovisiti o tomu koja se namjena odredi. Dio objekata je zaštićen, a dio se može uklanjati. Najvažniji je trakt mlina, transmisije i skladišta, a zanimljivi su još kotlovnica i silos te zgrada uprave iz najstarije faze koja se nalazi na Koturaškoj cesti. Doris Kažimir smatra da kad se riješe imovinsko-pravni poslovi, postupak oko natječaja i arhitektonskog uređenja može biti brz, jer za taj prostor već se nekoliko puta raspisivao natječaj.
Nedavno su i europski mladi arhitekti na natječaju Europan 8 koji je provela udruga Europan Hrvatska, članica nacionalnih organizacija sa sjedištem u Parizu, osmislili rješenje tog prostora pod nazivom “Paromlin City2” koji naša sugovornica smatra vrlo zanimljivim i možda prihvatljivim za nadležne.

Renesansa radionica
Kompleks još ima splet građevinskih čestica, od kojih dio pripada vlasniku, poduzeću Klara, nešto imaju privatne osobe, čak strani državljani Mađari, a nešto ima i grad. Kompleks je neuređen tako dugo zato jer jedan od vlasnika, tvrtka Klara iselio tek početkom 2000. Povijest gradnje zagrebačkog Paromlina datira iz druge polovice 19. stoljeća, ubrzo nakon izgradnje željezničke pruge Zidani most-Zagreb-Sisak, koja je povezivala Zagreb s lukom Trst i Bečom, kada i započinje proces industrijalizacije. Na neizgrađenom prostoru južno od novosagrađene željezničke pruge, u produžetku Petrinjske ulice, Vatroslav Egersdorfer dobiva 1862. godine građevnu dozvolu za gradnju mlina. Od tada do danas mlin je imao tri povijesne etape. Prvo je razdoblje od osnutka 1863. do 1906. kada je katastrofalan požar potpuno uništio Paromlin, drugo je razdoblje od 1907. do 1946. kada je bio u punoj funkciji te od 1946. do 1988. godine. U tom vremenu bilo je niz dogradnji i adaptacija da bi 1988. opet došlo do novog požara koji je prilično uništio postrojenja s početka 20. stoljeća. Posebno su uništeni glavna mlinska zgrada i zgrada transmisije.
Upravna zgrada jedini je objekt iz prvog razdoblja Paromlina, koji iako adaptiran, postoji i danas. Zgradu je 1880. projektirao Janko Jambrišak, a preoblikovao Gjuro Carnelutti 1900. i ona nosi značajke reprezentativnog visokog historicizma, dok cijela povijesna cjelina kompleksa Paromlina ima svojstva kulturnog dobra, ali se neka zdanja mogu ukloniti pod nadzorom konzervatora.
Bitnog utjecaja na uređenje Paromlina imat će situacija u Gredelju gdje su zaštićene tri radionice za montažu i izradu željezničkih vagona.
“Nadam se da će radionice doživjeti renesansu. One ne propadaju jer u njima se radi, a najgora je varijanta kada je prostor napušten”, tumači pročelnica Kažimir.
Potreba izgradnje glavne Strojarnice državne željeznice u Zagrebu ukazala se istodobno s izgradnjom novog Državnog kolodvora 1890. godine, s obzirom da južne pruge ugarskih željeznica nisu imale glavnu strojarnicu, te su se strojevi i kola za svaki veći popravak morali otpremati u Budimpeštu ili Segedin.

Zato su 1893. godine Kraljevske ugarske državne željeznice uputile Gradskom poglavarstvu zahtjev za “podignuće tvorničkih zgrada strojarnice uz cestu vodeću u Trnje”. Rad u strojarnici počeo je 1894., a istodobno je za radnike i činovnike zaposlene u Strojarnici, koji su dolazili iz Mađarske i Njemačke, trebalo osigurati stambeni prostor te se jugozapadno izgrađuje Strojarničko naselje. Stručnjaci kažu da upravo najstariji dio gradnje, radionice za opremu lokomotiva, tokarnice, kovačnice, radionice za opremu kola, ličilonice i tesarnice imaju obilježja industrijske arhitekture kraja 19. i početka 20. stoljeća. U istom dijelu grada još su zgrada Nade Dimić, Tvornica ulja na Zavrtnici, Badel u Vlaškoj 116 te u Heinzelovoj 66 kompleks Gradske klaonice ili današnje Zagrepčanke. Tako je sigurno da se zgrada kotlovnice i strojarnica s vodovodom Tvornice ulja, sagrađeni 1924., graditelja Pollak i Bornstein, neće rušiti, iako na tom području Tehnika gradi nove stanove s poslovnim prostorima. Privatni investitori na području tvornice Nada Dimić također su pod kontrolom konzervatora kako bi se sačuvala ugaona poslovna zgrada u Branimirovoj izgrađena 1910. Izvorno kao dvokatnica, tvornica Moster Penkala na kojoj je 1920. nadograđen treći kat. U Heinzelovoj 66 nalazi se posebno vrijedan industrijski kompleks Gradska klaonica i stočna tržnica sagrađen 1931. godine.
Na zapadnom dijelu grada još je u drugoj polovici 19. stoljeća počela gradnja industrijskih postrojenja i vojnih zgrada. I danas je na području Tekstilnog kombinata Zagreb (TKZ) posebno vrijedno zdanje Jašiona bivše Konjaničke vojarne, danas skladišni prostor tvornice. Vojarna je sagrađena 1910. godine.
Na Črnomercu je primjer očuvane arhitekture Tvornica duhana Zagreb koja je počela raditi još 1882. godine pod nadležnošću Ministarstva financija u Budimpešti.
Zgradu je projektirao ing. Rupert Melkus, dok je tehnološko rješenje pripremio Leopold Lipp, ravnatelj kraljevske ugarske tvornice duhana u Rijeci. Izvorni oblik kraljevske tvornice duhana očuvan je u cijelosti, a naknadne prostorne preinake i dogradnje 1961. i 1971. godine nisu zadirale u izvornu strukturu.
Tvornica duhana Zagreb (dvadesetak godina starija od Tvornice kože, današnje Gliptoteke) jedini je cjelovito očuvani objekt industrijske arhitekture druge polovice 19. stoljeća izuzetnih arhitektonskih obilježja.

Tate Modern: Električna centrala pretvorena u muzej

Jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja moderne umjetnosti, londonski Tate Modern smješten je u zgradi nekadašnje električne centrale, te uz Tate Britain, Tate Liverpool i Tate St. Ives spada u obitelj britanskih Tate galerija. Zgradu smještenu u srcu Londona uz južnu obalu rijeke Temze projektirao je britanski arhitekt Sir Giles Gilbert Scott, poznat i kao tvorac tamošnjih poznatih crvenih telefonskih govornica.
Nakon zatvaranja centrale 1981., za pretvaranje 99 metara visoke zgrade u muzej bila su zaslužna dvojica švicarskih arhitekata Jacques Herzog & Pierre de Meuron.
Nakon otvorenja 12. svibnja 2000., muzej je postao vrlo popularnom destinacijom Londončana i turista iz cijelog svijeta.
(K. K.)