Kao, uostalom, u većini stvari koje nas prate kroz život, postoje i automobili koji vam od prve ne sjednu kako biste htjeli ma kako možda skupi, ušminkani ili popularni bili. Jednostavno, ponekad ne ispune neka vaša subjektivna očekivanja pa vam se ne da ni voziti ih, a kamoli pisati o njima. Istina, vrlo su rijetki ti trenuci, ali se ipak znaju ukazati. No, jednako tako, ali hvala nebesima, ipak češće, na parkiralištu vas dočeka vozilo za koje na prvi pogled, a potom i prvi zavoj, pomislite da je “ispod čekića” izašlo kao po vašoj skici. Pa njime krstarite s golemim guštom, a ono svakim sljedećim kilometrom nastavi dokazivati da je baš po vašoj mjeri i niste se ni osvrnuli, a već ga poželite u svojoj garaži. Srećom, u ovome testu glavni je lik automobil iz ove druge ergele.

‘KOMBINACIJA IZ SNOVA’

I naravno, odmah treba reći da je priznanje kojim počinjem ovaj test uvijek rezultat subjektivnog ukusa, vozačkih navika i želja, koje će u svakom vozaču, a novinari tu nisu pošteđeni ma koliko se trudili biti, naći put izbijanja na površinu. U ovom slučaju ta “kombinacija iz snova” između automobila i vozača sigurno leži u činjenici da više od ostalih volim nešto manje, ali “mišićave” mašine koje će me kroz gradske gužve probijati brzo i spretno, u žurbi se snalaziti okretnošću nalik nekoj divljoj mački, a opet se bez po muke nositi s otvorenom cestom kojom za dva tri sata treba brzo pobjeći iz grada i u njega se jednako brzo vratiti, vozeći pritom udobno i sigurno cijelu obitelj. Renault Megane GT odradio je sve to. Bespogovorno. A priznat ću i ovo – itekako neočekivano. Jer, uz dužno poštovanje ovom proizvođaču, ne mogu lagati pa tvrditi da mi je bio na popisu omiljenih. Ali možda baš zato možda s punim pravom mogu reći da je Renault posljednjih godina počeo izuzetno uspješno okretati stranice neke puno svjetlije budućnosti. Od vrhunski gospodskog Talismana, limuzine kakve se ne bi posramili i najmoćniji igrači globalnog automobilskog tržišta, preko dopadljivog gradskog – SUV Kadjara, pa sve do automobila o kojem sada pišem, automobili s logom dijamanta počeli su sjajiti znatno prodornijim sjajem. No, sad napokon konkretno o samom automobilu. Testni Megane GT dCi 165 EDC nije tek sportskom opremom nabrijani Megane. On je istinski GT. No ovaj je model ujedno i svojevrsna “tampon” zona između već proslavljenog, “divljaka” Megane RS-a i klasičnog kompakta. I gotovo da nema novinara koji nije napisao ili izrekao da GT upija ponajbolje iz oba segmenta – udobnost obiteljskog gradskog auta i buntovnu dušu sportske jurilice. I svi su bili u pravu. Jer, jurili vi sljemenskim serpentinama ili oprezno vozili dijete u vrtić, ovaj će model zadatke odraditi perfektno. I, što je nekima od nas tako nemjerljivo važno, sve to vrijeme biti zabavan. A on je ponajviše baš to, Megane GT zabavan je poput kakvog lunaparka. Najbolja strana ovog automobila zapravo je odlično iskombiniran suživot nekoliko njih – u njegovu slučaju riječ je o najjačem Meganeovu, relativno novom dizelašu sa 163 konjskih snaga uparenog s izvrsnim EDC automatskim, 6-stupanjskim mjenjačem i vrhunskim izumom – 4Control sustavom koji omogućava upravljanja na sva četiri kotača, mada nije klasični 4X4. Prvo o motoru. Naizgled bi se za poslovično tromije dizelaše na prvi pogled podaci o snazi GT-ova motora mogli činiti malo “mršavima”. Ali, ne dajte se zavarati.

IZVRSTAN DIZELAŠ

Ovo je brz auto. Opako brz. Konstruktori njegova motora to su mu osigurali i s dvije turbine, pa kad vidite da 1,6 litreni motor ima najveći okretni moment od 380 Nm pri 1750 okretaja, bit će vam jasno da oznaku GT ne nosi samo šminke radi. Već spomenuti automatik u ovakvu se konstrukciju idealno uklopio sa svoje dvije spojke – s motorom surađuje kao po špagi, brz je, precizan, a nimalo napadan. Nadovezuje se to jednako uspješno i na vrlo precizan i direktan volan koji automobilom teškim nešto manje od tonu i pol upravlja bez greške, bolje reći – lako ko od šale mada je riječ o modelu s izraženo tvrdim sportskim podvozjem kojeg su inženjeri Renaultovog Sport odjela konstruirali uistinu maestralno. A kad smo već kod “tvrdoće” treba napomenuti da Megane GT nije onaj tipičan “Francuz” kakve inače ponajviše odlikuje izuzetna mekoća i udobnost. Ovaj je primjerak baš pravi čvrsti auto. Nekima će , doduše, ta osobina biti možda i previše izražena jer činjenica je da takve karakteristike znače i puno manju udobnost na lošem asfaltu. Ukratko – ležeće policajce osjetit ćete vrlo intenzivno, ali čim pritisnete gas zaboravit ćete na takve neugodnosti. Jer – GT voli pojuriti. Jako! Ubrzava odlično, dinamika mu ne opada ni pri većim brzinama što vam i na autocesti jamči da ćete opravdano samopouzdano moći krenuti u pretjecanje čak i jako snažnih vozila, a do stotke će vas pogurati za manje od devet sekundi. Naravno, nije to brzina strijele, ali bit je u tome što takvu dinamiku neće skupo platiti na benzinskoj pumpi. Naime, koliko god sam “naprezala” testni Megan vozeći ga dominantno u modeu sport, prosječna potrošnja niti u jednom trenutku nije premašila 7,1 litru. Upravo ga taj podatak čini izuzetno poželjnim gradskim automobilom.

ČARI 4CONTROL SUSTAVA

No to što kažem da je gradski ne znači da nije za putovanja. Dapače. GT po autocesti kao da klizi i ne smeta mu ni višesatno krstarenje. Pritom ćete zahvalnu brzinu bez muke postizati i pri niskim okretajima. Ali ono gdje zasja punim sjajem su malo divljije, zavojite ceste. Vožnja kroz okuke teško da može biti uzbudljivija u automobilu ove klase. Ma koliko se zaletjeli u zavoj i ma koliko “cimali” volan, ovaj će se Megan na podlozi držati kao zalijepljen za nju. I tu do izražaja dolazi čar spomenutog 4Control sustava koji stražnje kotače  suptilno zakreće suprotnom smjeru od prednjih. Odabirom ovakvog “asesoara” Renaultovi su kreativci napravili pun pogodak. Za što sportskiji doživljaj vožnje ovom su Meganeu na volan, i to fiksno, postavili polugice za ručno mijenjanje brzina, ali moglo bi se reći da su suvišne jer EDC automatika posao s kroćenjem brzina odrađuje tako dobro da joj nadogradnja zaista nije nužna. I mada je ovaj automobil kao stvoren za agresivniju vožnju, neće uskraćeni ostati ni oni kojima dinamika nije prva na popisu želja. Kao i većina suvremenih automobila, Megane GT nudi nekoliko načina vožnje pa dodirom na tipku uz idealni mu Sport, možete birati i Perso, Neutral ili Comfort. I razlika se uistinu osjeti, pogotovo na stavci potrošnje. Problem je doduše što te različite izvedbe vožnje osim tipkom ispod “touch” ekrana možete izabrati i putem jedne smještene do mjenjača, pa ako inače imate naviku nasloniti desnu ruku na njegovo postolje tipku ćete gotovo sigurno svako malo nenamjerno aktivirati što zna biti iritantno.

TA NESPRETNA VERTIKALA

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

I sam 8,7-inčni ekran ima svoje mane koje nemalom broju vozača pretjerano kompliciraju život. Naime, Renaultovi dizajneri odlučili su ga postaviti okomito i time su baratanje njegovim funkcijama podosta otežali. U nekim modelima poput Talismana takvo se pozicioniranje pokazalo dobrim, ali na drugima, među koje spada i testni Megane, rješenje nije najbolje. Osim toga, i sam sustav nekima će možda biti previše kompliciran, ali srećom na njega se ipak lako naviknuti pa nakon nekog vremena sve postaje puno bezbrižnije.

A kada već nabrajam mane, ne mogu izbjeći vraćanje na priču o subjektivnom doživljanju. Mada sam inače ljubiteljica profiliranih, sportskih sjedala, baš su ona u mojim očima nejveći minus Megan GT-a. I to opet – posve neočekivano. Jer vizualno izgledaju zapravo prilično dobro. I svi ih na sav glas hvale. Ja ipak ne mogu. Jer, iako priznajem da su odlična kada treba stabilnim držati tijelo u jurcanju po zavojima, čim s takvom vožnjom prestanete, po meni prestanu i sve njihove vrline. Prvo, naslon za glavu je fiksan, ali budući da je riječ o sportskim sjedalima to se ni ne može smatrati minusom. Drugo, sam sjedišnji dio je jako uzak i mada meni nije predstavljao problem, nekom krupnijem vozaču teško da bi bilo ugodno, kamoli udobno.

No najveću muku predstavljao je naslon u u lumbalnom dijelu. Ne mogu dokučiti zašto, ali dizajneri su baš tamo smjestili jednu izbočinu. I mada je oku jedva primjetna, na leđima ćete je dobrano osjetiti. I živcirat će vas. Mene je gotovo izludila.

Ali na kraju dana, kada sagledam sve što dobijete upakirano pod imenom Megane GT dCi 165 EDC, čak bih mu i te nagrižene živce oprostila.