Tko je prije pola stoljeća mogao predvidjeti da će suzdržani, povisoki mršavko, sin radnika iz čeličane i glumački aspirant postati najveća macho legenda američkog filma. A tko tek da je taj macho muškarac istovremeno pravi renesansni tip: cijenjeni glumac, producent, skladatelj filmske glazbe, pijanist i konačno, jedan od najvažnijih američkih filmskih autora.

Posljednjeg dana svibnja Clint Eastwood će navršiti 79 godina i umjesto da, kao velika većina svojih vršnjaka sjedi negdje u hladu, gleda u prirodu i (poveće) potomstvo, on ne pokazuje nikakve znakove usporavanja tempa. Lani je tako, baš kao i 2006., izbacio dva filma, tematski i ugođajno međusobno sasvim različite ‘Zamjenu’ i ‘Gran Torino’, a jedini eventualni znak da staje na loptu je odluka da više ne glumi. Nikad ne reci nikad, ali razlozi vjerojatno leže u tome što si želi omogućiti više vremena i prostora za rad iza kamere.Nema, dakle govora o predaji za autentičnog američkog heroja, čiju je umjetničku personu danas teško razlikovati od one koju je godinama utjelovljavao na filmskom platnu. Već krajem godine izlazi ‘The Human Factor’, drama o predsjedničkim godinama Nelsona Mandele s Clintovim starim prijateljem Moraganom Freemanom u glavnoj ulozi, a u pripremi su mu i još dva naslova nakon toga.

C’ mon punk, make my day
Clintova priča, ili barem njen početak, na prvi pogled nema u sebi baš puno one klasične romantike američkog sna – nitko slavan ga nije otkrio, nije odjednom spektakularno zabljesnuo, ni kao glumac, niti kasnije, kao redatelj. Sve se kod njega odvijalo puno sporije, i očito studioznije. U Hollywood je stigao početkom ‘50-ih, ali ne iz neke daleke zabiti npr. Srednjeg zapada, već iz obližnjeg Oaklanda (rođen je u San Franciscu) i, kao i mnogi drugi njegovi budući kolege, za život je zarađivao na benzinskoj pumpi, kao vatrogasac, ložač, drvosječa… ali i kao ragtime pijanist u nekom baru. Malo pomalo počeo je glumiti u B filmovima, da bi pravu šansu dobio 1959. ulogom u vestern TV seriji ‘Rawhide’, što mu je donijelo stanovit uspjeh, ali ga i vezalo uz žanr. Srećom, pojavio se odnekud Sergio Leone i njegov, tada revolucionarni Spaghetti vestern, u koji se Clint savršeno uklopio i nakon ‘Za šaku dolara’ iz 1964., njegova karijera konačno je dobila krila. Poslije ‘špageti-a’, uslijedili su brojni ‘obični’ vesterni, a zatim konačno, 1971. i ‘Prljavi Harry’ Dona Siegela, uloga koja ga je zauvijek obilježila. Ta je godina važna i kao početak Eastwoodove redateljske karijere, a debitirao je mračnom triler-dramom ‘Play Misty For Me’, prvim od tridesetak filmova koje će režirati slijedećih desetljeća. Bit će tu još vesterna, puno trilera i akcije, jedan biopic (‘Bird’), jedan pravi ljubić (‘Mostovi okruga Madison’), a u kasnijoj fazi i gomila velikih tema, koje u Eastwoodovu tretmanu najčešće rezultiraju velikim filmom. Paralelno s redateljskom karijerom, gradio je i glumačku, snimio još četiri nastavka ‘Prljavog Harrya’, čiju bi hladnokrvnost i neumoljivost (legendarne rečenice tipa: ‘C’mon punk, make my day…’ odavno su urezane u kolektivnu globalnu memoriju) bilo zgodno sagledati iz današnje perspektive sveopće političke korektnosti koja se grozi takvih tipova. Neki su kasnije pokušali tu pomalo nategnutu crtu fašistoidnosti Prljavog Harrya povezati s Eastwoodovim političkim afinitetima i angažmanom, no to baš ne drži vodu, jer Harry je produkt svog vremena, post-vijetnamske Amerike, a Clint umjereni, ili bolje odmjereni konzervativac. Registrirani Republikanac od svoje 21. godine, Eastwood je javno podržavao Nixona i kroz godine manje više sve ostale predsjedničke ili guvernerske kandidate svoje stranke (i Schwarzeneggera), a 1986. je izabran za gradonačelnika Carmela, pacifičkog gradića od kojih 4000 duša u kojem i danas živi. U njegovim se filmovima, pogotovo onima iz zrele autorske faze posljednjih 20-ak godina, međutim teško mogu naći ikakvi tragovi desničarenja.

Dobar Krivi potez
Ima tu ponešto staromodnih hvalospjeva tradicionalnim američkim vrijednostima, ali o nekakvom nazadnjaštvu kakvo se obično povezuje s njegovom strankom nema ni govora. Ne čudi stoga što se Eastwood u Bushevo doba distancirao od vladajućih višekratno javno kritizirajući američki angažman u Iraku, te je čak stao u obranu Seana Penna, možda i najlijevijeg među holivudskim ljevičarima, i njegovog mirovnog puta u Bagdad rekavši da bi i sam učinio isto da je mlađi. Posljednjih godina svoj politički angažman sveo je na sudjelovanje u nekoliko izrazito ekoloških projekata i kampanja, doduše pod kapom guvernera Arniea, a kako je javno je izrazio i svoj prijezir prema lovu, sa starim ga partijskim sudruzima danas veže još možda jedino ljubav prema golfu. Inače, u slobodno vrijeme još voli i pilotirati, pa se često, da bi izbjegao prometnu gužvu, zna na setu pojaviti s helikopterom. Eastwood je odavno osvojio potpunu kreativnu kontrolu nad svojim projektima koje proizvodi pod kapom vlastite producentske kuće Malpaso (naziv dolazi iz španjolskog – ‘krivi potez’), što mu donosi znatno bolje financijske uvjete i, naravno, puno bolju poziciju pri naknadnoj raspodjeli plijena. Malpaso mu izdaje i albume sa glazbom iz njegovih filmova, koju sad već priznati jazz pijanist i kompozitor posljednja dva desetljeća sam piše. Stari kolekcionar jazz vinila čiji gramofon još uvijek vrijedno radi, i u svom glazbenom životu dobacio je daleko – dvaput je bio nominiran za Zlatni Globus za najbolju originalnu muziku (i to čak za tuđi film, lanjski ‘Zbogom Grace’) i dvaput za najbolju originalnu pjesmu. Eastwood je, dakle očito sila prirode sam po sebi, kojem vlastite godine puno manje znače nego drugima, pa se od njega mogu očekivati velike stvari i u devetom desetljeću, i to ako poživimo – mi, ne on.

Box office i nagrade

Omjer uloženog i zarade čak 1:8
Eastwood je jedan od rijetkih ‘ozbiljnih’ američkih filmskih autora, koji osim jake umjetničke ‘težine’ i obožavanju od strane filmske kritike i brojnim nagradama, donosi profit svojim ulagačima. Ukupna zarada njegovih filmova u američkim kinima odavno je prešla milijardu U$D (ne brojeći one u kojima je samo glumio!), dok u svjetskima mora biti najmanje dvostruko veća. Njegovi filmovi uglavnom ne prelaze 50-ak milijuna U$D budžeta, često su i znatno jeftiniji, rijetko kad gube novac (kao npr. izvrsna ‘Krvna slika’), a vrlo često donose i višestruku zaradu. Među Eastwoodvim hitovima s preko 200 milijuna U$D u svjetskim kinima (‘Djevojka od milijuna dolara’, a blizu su i ‘Mostovi okruga Madison’), najuspješniji je lanjski ‘Gran Torino’, koji je dosad (još uvijek igra!) ubrao 247 milijuna na uložena 33.

Kipići
Sezonu nagrada Eastwood je otvorio relativno kasno u karijeri/životu, 1989. Zlatnim Globusom za režiju ‘Birda’, biopica Charliea Parkera. Bilo je doduše priznanja i prije toga, ali ništa veliko, a u oskarovsku orbitu ušao je 1993. s ‘Nepomirljivima’, nagrađenim, među ostalim za najbolji film i režiju. Dolaskom novog milenija, Eastwood je ušao u osmo desetljeće života i šesto karijere, pa je dobio oskarovsku ‘pretplatu’ – od 2004. do 2007., čak tri njegova filma bila su nominirana za najbolji film i režiju, a ‘Djevojka od milijun dolara’ je obje nominacije i potvrdila (druga dva su ‘Mistična rijeka’ i ‘Pisma s Iwo Jime’). Zanimljivo je i da su u filmovima koje je režirao razni glumci ubrali čak 9 glumačkih nominacija (5 potvrđenih), a Akademija ga danas toliko obožava pa je i sam uhvatio dvije glumačke nominacije (‘Nepomirljivi’, ‘Djevojka od…’), iako su njegove najbolje uloge ostale tamo negdje u ‘70-ima kod Dona Siegela i ranije, kod Sergia Leonea.

Buran privatan život

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Ženskar
Eastwoodov privatni život, mada je uspio izbjeći postati tabloidna ‘roba’, nije ništa manje napet od profesionalnog. Iako se ženio samo dva puta, iz brojnih manje ili više čvrstih veza ima čak sedmero djece (i dvoje unučadi) rođene u rasponu od 32 godine od pet majki. Dugo ga je pratio glas ozbiljnog ženskara, troje njegove djece rođeno je u vezama dok je tata bio ‘zauzet’, a kroz godine ga se povezivalo s, između ostalih i Jean Seberg i Barbrom Streisand. Danas je, već 13 godina, u sretnom braku s 35 godina mlađom TV novinarkom Dinom Ruiz, koja mu je 1996., 12 godina nakon što je postao djed, rodila najmlađu kćer Morgan. Na tom vjenčanju mu je kum bio sin Kyle, priznati jazz basist, a Clintovo treće dijete, Alison (r.1972.), obiteljska buntovnica, nakon ne baš obećavajuće glumačke karijere, preklani je ugodno iznenadila svojim redateljskim debijem ‘Preko pruge’. Solidne kritike filma su možda i bile kurtoazno uvlačenje njenom tati i pred njom je sigurno težak put i ogromna sjena velikog oca, ali na osnovu prikazanog, Alison definitivno ima svijetlu budućnost.