Nakon pobjede proeuropskih (preciznije, proeurskih) snaga u Grčkoj, fokus svjetske javnosti premješta se na Španjolsku – od milja zvanu i “Grčka na kvadrat”. Jer, španjolski se položaj na tržištima kapitala pogoršava i neki analitičari predviđaju da će joj uskoro trebati spasonosni paket veći od grčkog.

Duhoviti hrvatski korisnici Facebooka brzo su reagirali na nepravedan poraz Vatrenih u ponedjeljak formiranjem grupe “Španjolska je pred bankrotom jer je potplatila suca protiv Hrvatske”. No, sumnjamo da bi ova dosjetka bila smiješna Španjolcima, jer među njima riječ bankrot – i državni i osobni – odzvanja previše realistično. Prošlog je tjedna bonitetna agencija Moody’s, snizila rejting španjolskih obveznica za tri ocjene, s A3 na Baa3, što je za samo jedan rang iznad “smeća”, kako se popularno zovu visokorizične vrijednosnice. Španjolska je prodala više od tri milijarde eura trezorskih zapisa, ali pod nepovoljnim uvjetima. Trezorski zapisi s 12-mjesečnim dospijećem prodani su uz kamate od preko pet posto, što je porast od 2,1 posto u odnosu na prošlomjesečnu aukciju. Kamate na 18-mjesečne zapise istovremeno su porasli sa 3,3 na 5,1 posto, dok su prinosi na desetogodišnje obveznice dosegli kritičnih sedam posto. Stručnjaci smatraju prinose veće od sedam posto nemogućim za otplatu, a države prisiljene da ih plaćaju osuđenima na traženje međunarodne pomoći. Španjolskoj su prethodnih tjedana vlade zemalja eurozone odobrile mini-kredit od sto milijardi eura, namijenjen za dokapitalizaciju banaka. Taj je dogovoreni, još neisporučeni paket, samo zakratko izazvao optimizam na burzama, jer mnogi smatraju da je tih sto milijardi samo signal španjolske nemogućnosti podmirivanja obaveza. Puni bi paket pomoći koštao 500 milijardi eura, što je 10,5 puta više od cjelokupnog hrvatskog javnog duga.

Preslika američkog scenarija
Tu se državu, kao četvrtu najveću ekonomiju eurozone, pozorno promatra kao mogući predznak još većih nevolja. Ona je najveća europska ekonomija koju bi bilo moguće izbaviti financijskom pomoći, dok prva iznad nje, ona talijanska, ima tolike dimenzije da je too-big-to-rescue, odnosno neizbavljiva. Dođe li Španjolska na rub defaulta, svjetski bi ulagači mogli zaključiti da je Italija sljedeća, a posljedična bi panika na burzama izazvala globalno financijsko rasulo. Španjolska je ekonomija 14 godina bilježila iznadprosječan rast BDP-a, ali je krajem 2007. počela usporavati i u drugom kvartalu 2008. skliznula u recesiju. Nakon kratkog oporavka tijekom 2011., BDP se vratio silaznoj putanji pa je u zadnjem kvartalu prošle godine opao za 0,3 posto, kao i u prva tri mjeseca ove godine. U međuvremenu je španjolski javni dug nabujao na 734,3 milijarde eura (79 posto BDP-a), što je za 50 posto više po glavi stanovnika u odnosu na Hrvatsku. Nezaposleno je 23 posto radno aktivnog stanovništva, a u dobnoj grupi do 25 godina stopa nezaposlenosti iznosi zastrašujućih i beznadnih 48 posto. Španjolske gospodarske boljke, uključujući proračunski deficit od 8,5 posto u 2011., samo dijelom proizlaze iz rastrošne socijalne politike Socijalističke radničke stranke (PSOE), na vlasti od ožujka 2004. do studenog 2011., mnogo je veći utjecaj imao slom tržišta nekretnina 2007.-2008.

Od 1996. do 2007. jeftini su hipotekarni krediti napuhali potražnju za nekretninama, podigavši im cijene u tom razdoblju za 250 posto. Banke su neoprezno dijelile hipotekarne kredite i građanima niske ili nikakve kreditne sposobnosti, računajući da će i u slučaju dužnikove ogluhe zaraditi prodajom nekretnine na dražbi. U preslici scenarija iz SAD-a, stotine tisuća dužnika nije bilo u stanju vraćati kredite te je tržište nekretnina preplavila gomila zaplijenjenih stanova koje su banke prodavale na dražbi. Ta je povećana ponuda drastično srušila cijenu kvadrata uz porazan učinak po bankovne bilance. Banke su na navalu nenaplativih kredita odgovorile zavrtanjem kreditne slavine, što je zaustavilo kupovinu nekretnina i ostavilo milijune stanova neprodanim. A nisu se proslavili ni sami zastupnici u parlamentu: dok je balon bujao, opijeni mogućnošću brze zarade na rastu cijena kvadrata, masovno su kupovali nekretnine. Istraživanje je pokazalo da je u prethodnom sazivu gotovo svaki zastupnik tijekom mandata stekao novu nekretninu. Mnogi su ih kupili po dvije, tri ili četiri, a neki i po dvadeset! Nikakvo čudo što takav parlament nije imao interesa strože regulirati nekretninsko tržište – dok se ono nije samo “reguliralo” na bolan način.

Teška ruka narodnjaka
Iako neutralni analitičari pripisuju krizu bankarskoj pohlepi, konzervativni je premijer Mariano Rajoy u skladu s ideologijom svoje Narodne stranke krivnju svalio na španjolske regije – autonomne zajednice (Comunidades autonomas). Njegove su optužbe u regijama dočekane sa srdžbom te nije nedostajalo onih koji su se s cinizmom prisjetili da je i diktator Francisco Franco kao i Rajoy porijeklom iz Galicije te da je Narodna stranka pobijedila na izborima slučajno održanima 20. studenog 2011., na godišnjicu diktatorove smrti.
Španjolska je ne samo visoko regionalizirana, već i višenacionalna država srodna bivšoj Jugoslaviji. Etničko-regionalna trvenja suština su španjolskog javnog života, a visoka regionalna autonomija trn je u oku desničara. Strance, osobito prekooceanske, ludo zbunjuje spoznaja da Španjolska nije etnički homogena i da nije uputno u svim njenim regijama vikati “Viva Espana”, kao što nije bilo zgodno usred Zagreba, Ljubljane ili Prištine klicati “Živela Jugoslavija” ili “Napred Zvezda”. Nažalost, ni neki moderni europski političari nisu optimalno upućeni pa je i Olli Rehn, povjerenik EU za ekonomske i monetarne poslove, progutao Rajoyevo centralističko tumačenje uzroka španjolske krize.

Rastrošna vlast

Ne diraj autonomije!
Kao primjere rastrošnosti regionalnih vlasti, Rajoy navodi napuštenu zračnu luku u autonomiji Kastilja-La Mancha i prazan zatvor u Kataloniji, no ti primjeri nisu reprezentativni. Kad se neka država kao Španjolska sastoji od 17 regija, zakon vjerojatnosti nalaže da će se na regionalnom nivou dogoditi i mnogo slučajeva nerazumnog trošenja, pronevjera i korupcije. Međutim, španjolske su regije odgovorne za manje od trećine ukupnog državnog duga, dok istovremeno snose više od trećine ukupnog javnog troška. A većinu novca troše ne na izgradnju aerodroma i zatvora, nego na zdravstvo, obrazovanje i druge temeljne usluge, koje su u Španjolskoj potpuno decentralizirane. Rajoyev udar na regije tako igra dvostruku ulogu: suzbijanje njihove autonomije i kresanje socijalnih davanja, što bi usrećilo španjolske vjerovnike.

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života