Na stereotipno pitanje o tome hoće li bend uspjeti napisati jednako dobru glazbu i stihove za drugi album i time ispuniti visoka očekivanja pretencioznih kritičara, nije u ovom slučaju teško odgovoriti. Vrlo jednostavno: Da. Novi album Arcitic Monkeys “Favourite worst nightmare” jednako je dobar kao i prvi, što znači da je sjajan. Trideset i sedam minuta pametnog, punkom začinjenog popa, koji je u isto vrijeme i inteligentan i neopterećen i zabavan. Album otvara Brianstorm, sarkastična “žalopojka” o mukama s fanovima na turneji. No ipak bi čovjek više očekivao od cinika koji su treširali i posprdno komentirali svoje vršnjake u underground disku. Teme su i dalje u rasponu od boli odrastanja i ljubavi, ali smještene u kontekst zapravo ne tako “cool Britanije” u kasnijoj eri vladavine Tonyja Blaira. U “Old Yellow Bricks” cinizam kojim pršti svaki stih očito zaziva Smithse, pa se čini kako su se dečki ipak potrudili odslušati bendove s kojima su ih nakon izlaska prvog albuma uspoređivali kritičari. Pjesma 505 nalazi se na samom kraju albuma i bavi se problemima u ljubavnom životu kakve može imati mlada rock zvijezda jer se ne može vidjeti sa svojom djevojkom zbog obveza na turneji. Doista ironično, čovjek bi pomislio kako je jedna od prednosti života rock zvijezde ta što su u mogućnosti spavati s drugom obožavateljicom u svakom gradu na turneji. Nezavisni Domino Records je nakon Franza Ferdinanda već za prvi album uspio pokupiti i drugi najbolji britanski rock bend. Za razliku od Lilly Allen, čiji je uspjeh preko myspace portala bio u potpunosti izrežiran nakon već potpisanog ugovora s izdavačkom kućom, što je zapravo čini proizvodom muzičke industrije ništa manje od već zaboravljenih Backstreet boysa ili dozlaboga iritantne i politički nekorektne koljačice malih glodavaca J.Lo, Artic Monkeys su svakako pravi grassrots bend. Nekako se libim nazvati ih pankerskim bendom, ali ipak im se etika pankerskog dopiranja po masovne publike ne može poreći. Kao prije tridesetak godina, prvi britanski punk bendovi koji su na veliku scenu stigli prvo kroz fanzine, a nakon toga kroz mainstream medije, prije nepune dvije godine su Arctic Monkeys umjesto danas relativno zastarjelog medija fanzina i singl ploča svoju glazbu promovirali putem besplatnog downloada na svojoj myspace stranici. Prije izdavanja prvog singla “Fake tales of San Francisco” isključivo su putem promocije putem Interneta na svojem prvom londonskom koncertu uspjeli skupiti više od pet tisuća gledatelja. Najbrže prodavani prvi album u povijesti britanske blazbe “Whatever people say I am, I am not” nakon toga je ušao u povijest. Smiješno je što je to bend koji je uspio stvoriti originalan zvuk evociranja sedamdesetsedmaške punk škole tvrdeći da nikad nisu slušali The Clash, a kamoli neke tamo Buzzcockse. Napomena: slušati dovoljno glasno u autu da na ulici utišate sve koji glasno iz tjuniranih BMW-a iz osamdesetih puštaju Seku Aleksić.