Od svih mogućih i nemogućih ponovnih okupljanja ovo je jedan koji ostavlja prilično gorak okus u ustima. Kad su prije tri godine Brian May i Roger Taylor objavili da kreću na veliku turneju s Paulom Rodgerson (bivši Free, Bad Company) pod imenom starog benda, mnogim fanovima upalila se lampica za uzbunu.

Turneja je bila komercijalno uspješna i očito im je dala krila pa su nakon dvostrukog “livea” (“Return Of The Champions”, sic!) odlučili snimiti i studijski album. I tu je nastao problem. Naime, na turneji su izvodili repertoar Queena (i ponešto Rodgersovo), pa je stvar još i imala nekog smisla, ali ovo što sada nude nešto je sasvim drugo. Kad se i proguta nelagoda koju inducira lešinarenje nad zajedničkom ostavštinom, ostaje se suočiti s jednim zaista groznim albumom – jednosatnim anakronim hard rock košmarom bez i jedne suvisle pjesme, a s hrpom pretencioznog i nenadahnutog prangijanja, koje i dugoročno i kratkoročno šteti svima. Za uvodnu pjesmu izabrali su jednu od gorih, “C-lebrity”, pa će to možda i spasiti ponekog nostalgičara nepotrebna troška. Razloge ovom albumu ne treba tražiti samo u lovi jer su i May i Taylor teški stotine milijuna svaki, nego možda i u tome da se May u Queenu uvijek osjećao pomalo u sjeni Mercuryja iako je autorski sudjelovao čak možda i više od njega. Da se album ne zove imenom Queena, ne bi bio ništa bolji, možda samo malo moralniji, ali zbog ega ili ne ovo je “povratak” bez kojeg smo mogli.