Lazar Džamić, advertising strateg i donedavno planning direktor londonske agencije Kitcatt Nohr Digitas, hrvatskoj je publici postao poznat kad mu je zagrebački izdavač Jesenski i Turk objavio Cvjećarnicu u kući cvijeća.

Ta je knjiga dvostruka alegorija -na strip o Alan Fordu i špijunskoj grupi koji se nevjerojatno usjekao u opću kulturu bivše Jugoslavije, ali i na sličnost kulta ličnosti Josipa Broza Tita s Brojem Jedan, šefom grupe TNT. Džamić na nekoliko razina analizira strip Magnusa i Bunkera, temeljen na talijanskoj commediji dell'arte a nastao na vrhuncu hladnog rata. Na ovim prostorima ta vremenska odrednica nuklearne krize nije bila očita: tu su se gospodarske i političke krize, ratovi i stabilizacije nastavile do danas a riječnik likova Alana Forda još živi. Natpis s Grunfovih majica "Tko izgubi dobitak dobije gubitak" određuju poduzetnički mentalitet, pa je Lazar Džamić uspio pronaći izdavača za prijevod knjige na engleski jezik, kako bi poslužila potencijalnim ulagačima iz svijeta da shvate ovdašnji  poduzetnički mentalni sklop. 

Prije čitanja vaše knjige pomislila sam da je riječ o sentimentalnom generacijskom eseju i da bi svatko rođen u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih mogao pomisliti: i ja sam mogao napisati knjigu o Alanu Fordu. Jeste li se vi bojali da će to negativno utjecati na prodaju?
Od samog početka mi je bilo jasno da je sentimentalnost najveći neprijatelj načinu na koji sam želio napisati knjigu, posebno jer su neki tekstovi u tom stilu već postojali. Tonalitet knjige mi je bio jako važan, iz nekoliko razloga. Prvo, kao što sam objasnio i u knjizi, ja nisam vulgarni jugonostalgičar, u smislu da papagajski ponavljam "mi smo tada lijepo živeli". Jesmo, ali nema tog problema koji se ne može riješiti dovoljno velikim kreditom… Drugo, Jugoslavija nije uopće bila normalna zemlja, samo je bila najbliže tome što smo ikada imali prilike iskusiti na historijski disfunkcionalnom Balkanu. Nostalgija mnogih za Jugoslavijom je nostalgija za malo više uređenim životom, za relativnim redom. Ispod privida normalnosti kuhalo je mnogo kontradiktornosti koje su doprinijele da smo se mentalno identificirali s Alan Fordom. Meni je bilo važno da ton knjige bude upitni, da knjiga uperi prstom u razne aspekte fenomena – što neobičnije, to bolje – i pita čitaoce 'Što misliš o ovome?', umjesto da bude samo panegirik našem djetinjstvu. Naravno, očekivao sam da će alanfordovska nostalgija potaknuti mnoge da pročitaju knjigu…

Na Slovenskom oglašivačkom festivalu predstavit ćete Cvjećarnicu na engleskom jeziku. Tko je izdavač?
Englesko izdanje knjige se desilo slučajno: Andrej Horvat, lider GIZ tima (njemačka vladina organizacija koja pomaže srpskoj vladi oko pridruživanja EU) pročitao je knjigu i pomislio da bi mogla biti dobar vodič kroz 'naš' mentalitet za strane diplomate i poslovne ljude koji žive i rade – ili planiraju to – na Balkanu. 

Danas radite u Londonu. U kolumni Beležnica umornog stratega napisali ste kako je u Velikoj Britaniji hit smišljati ne slogane već aforizme i kako su ljudi sa prostora Balkana za to rođeni. Kako to uspijevate raditi na stranom jeziku?
Moj prvi roman, koji upravo završavam i pišem na engleskom, djelomično se bavi i time. Mislim da je u mom slučaju stvar bila olakšana time da sam već govorio engleski dobro prije nego sto sam došao u London. Glavni uvjet za uspjeh bilo gdje su otvoreni um, spremnost da se mijenjaš i želja za učenjem. A meni je učenje, kao rođenom štreberu, išlo lako. Moja žena često u šali prepričava našim prijateljima kako sam u krevetu pred spavanje, čitao englesku gramatiku i Argos katalog. Argos je najveća ovdašnja firma za katalošku prodaju i njihov katalog sadrži tisuće svakodnevnih predmeta – a gdje bih inače saznao kako se zovu rupe na zavjesama (eyelets) ili da se plasticno grlo za sijalice zove 'fitting'… Ipak, i dalje, osjećam i znam da sam, posebno kod pričanja šala, i dalje sekundu-dve brži na svom materinjem jeziku nego na engleskom.  Kao što sam napisao u 'Cvjećarnici…', strani naglasak u Londonu, posebno ako je podržan dobrom verbalnom artikulacijom, je bonus: Englezi ga percipiraju kao šarmantan i, čak, seksi.

Zašto je Alan Ford postao kult?

Da li vam je bilo teško dekodirati Alana Forda – je li to kao plesanje na arhitekturu? Može li vaša knjiga oteti čar čitanju tog stripa?

To je zaista na čitateljima da presude. Nekad analiza pokvari doživljavanje djela, koje je uvijek osoban čin, nekada pomogne ako uspije ukazati na nove, neočekivane kutove i prizme kroz koje se može promatrati. Što se mene tiče, nije mi bilo teško napisati knjigu, naprotiv, izletjela je iz mene kao iz katapulta, jer su se pitanja na koja sam pokušao odgovoriti u knjizi gomilala u meni godinama – zašto je taj strip postao kult jedino kod nas? Na koji način je Alan Ford leća kroz koju se može promatrati – i analizirati – ta čudna propala zemlja? Mislim da je moj život u Engleskoj u posljednjih petnaest godina pomogao da se tome dodaju neki, za naše pojmove neuobičajeni kutovi.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji