Svjetska politika potpuno je izvan ravnoteže. Čini se da više stare velike sile ne kontroliraju sudbinu svih. One su oslabljene i diskreditirane: Rusija se neprestano raspada, a predsjedništvo Donalda Trumpa umanjilo je međunarodni ugled Amerike. Stare sile možda još uvijek imaju zlatne glave, ali njihove su se glinene noge razotkrile.

Procjene o tome što je važno također se mijenjaju. Prisjetimo se da u eri velike globalizacije -desetljeću između kraja Hladnog rata i terorističkih napada 11. rujna – činilo se da moć više nije bila važna. Male, otvorene zemlje sklone reformama poput Novog Zelanda, Čilea, Irske, Izraela i baltičkih država bile su veliki pobjednici. No, s iračkim ratom 2003. godine, a osobito s financijskom krizom 2008., veličina je iznenada ponovno postala važna. Kina i Sjedinjene Države mogle su isporučiti opsežne fiskalne poticajne pakete i upravljati šokovima u financijskom sektoru, dok su Europljani bili pogođeni sve dubljom krizom duga.

Tako su 2010-e dale novi poticaj klasičnom realizmu u međunarodnim odnosima. Tukididova poznata opaska – “moćni čine što mogu, a slabi trpe što moraju” – neprestano se ponavljala, podsjećajući ne samo na staru Grčku nego i na 20. stoljeće, kada je ekonomska moć određivala ishode dva svjetska rata. Sovjetski Savez i SAD porazili su nacističku Njemačku i carski Japan jer su mogli mobilizirati resurse na veći i koordiniraniji način. Procjenjivanje moći u svijetu svodilo se na zbrajanje proizvodnje čelika i ugljena, ljudstva ili BDP-a (koji se prvenstveno pojavio kao alat ratnog gospodarskog planiranja).

Štete zbog hirova

Te su lekcije iz 20. stoljeća same crpile iz preobrazbe koju je donijela industrijska revolucija. Proizvodnja čelika i ugljena stvorila je mogućnost zamjene ljudske i životinjske snage energijom ugljika – dubokim izvorom snage. No sada je taj fokus na industrijskom kapacitetu sve neprimjereniji. Nova vrsta industrijske revolucije narušava staro realistično računanje. U novom svijetu koordinacije poboljšane umjetnom inteligencijom, snažna centralizirana zapovjedna struktura postaje izvor nefleksibilnosti, a ne strateški alat.

Ovaj novi tehnološki poredak očit je u dva asimetrična rata 2020-ih: ruskoj invaziji punog opsega na Ukrajinu u veljači 2022. i američkom napadu na Iran ove godine. U oba slučaja, veća je država uzimala zdravo za gotovo da će zastarjeli oblici moći donijeti brzu pobjedu, samo da bi se pokazala ranjivom na asimetrično ratovanje.

U oba slučaja, velika sila je pretrpjela štetu jer su njezini strateški izbori previše ovisili o hirovima jednog, očito pogrešivog, čovjeka. Manja sila je, nasuprot tome, brzo razvila strategije za decentraliziranu koordinaciju. Iran se dugo pripremao za scenarije u kojima bi režim bio oslabljen, a Ukrajina je brzo uspjela koordinirati informacije o kretanju trupa koje su dostavile tisuće građana. Obje su zemlje djelovale s visokoobrazovanim stanovništvom koje je mobilizirano za suprotstavljanje vanjskoj prijetnji.

Obje strane također su imale kontrastne strukture troškova. Male države oslanjale su se na relativno jeftino oružje – dronove (često proizvedene s uvezenim plastičnim dijelovima), dok su velike države još uvijek koristile iznimno skupe vojne sustave. Procjenjuje se da jedan iranski dron Shahed-136 košta oko 35 tisuća dolara, dok dva projektila Patriot potrebna za njegovo presretanje koštaju osam milijuna dolara. Štoviše, ti skupi presretači ne mogu se zamijeniti istom brzinom kao jeftiniji dronovi. Kada te razlike postanu dovoljno velike, slabiji izgledaju mnogo jači.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Razvojna strategija

Nova faza elektrifikacije i inteligentne vožnje usmjerena je na europske ceste

Također su sve očitija ograničenja sposobnosti velikih sila da se učinkovito mobiliziraju. Rusija i dalje odbija nazvati svoj rat ratom, ali ne može proširiti obvezni regrutacijski rok kako bi održala tek “posebnu vojnu operaciju”. Budući da režim ne želi antagonizirati stanovništvo svojih većih gradova, oslanja se na siromašne seljake i zatvorenike koji žele skratiti svoje kazne. Slično tome, SAD zna da ne može riskirati velike vojne gubitke koji bi mogli uslijediti sa strategijom “čizama na tlu” u Iranu. Bez odobrenja Kongresa, kako to zahtijeva savezni zakon, operacija je u početku nazvana “ekskurzijom” – njegovom vlastitom “posebnom vojnom operacijom”.

Konvencionalna mudrost

Sveukupno, ove razlike između velikih i malih država upućuju na to da je konvencionalna mudrost o međunarodnoj politici zastarjela. Na primjer, stručnjak za međunarodne odnose John Mearsheimer dosljedno je naglašavao ruske prednosti u ljudstvu, topništvu i proizvodnim kapacitetima. Budući da je Kremlj održavao značajnu industriju naoružanja namijenjenu za borbu protiv nečega “poput Prvog svjetskog rata”, a budući da je rat u Ukrajini u početku nalikovao tom sukobu, Mearsheimer je sugerirao da je ruska pobjeda neizbježna.

Ista doktrina “ofenzivnog realizma” oblikovala je pristup američke administracije ratu. Kao što američki potpredsjednik JD Vance piše u svojoj novoj knjizi, “Jaz između sposobnosti Ukrajine i Rusije da projiciraju vojnu moć bio je ogroman, a mi nismo imali kapacitet da Ukrajincima omogućimo da taj jaz zatvore – i održe zatvorenim – sami.” Upravo je ta procjena navela Vancea i Trumpa da 2025. godine u Ovalnom uredu zaskoče ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, objavivši svijetu da on “nema jake karte”.

Ispostavilo se da su Trump, Vance i “agresivni realisti” poput Mearsheimera bili ti koji su imali slabe karte. Lude vojne intervencije vođene zastarjelim proračunima ekonomske moći temeljito su diskreditirale stare velike sile. Tukidid bi zasigurno cijenio ironiju svijeta u kojem slabi čine što mogu, a jaki trpe što moraju. A ako nastave trenutnim putem, trpjet će još više.

© Project Syndicate, 2026.