Na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, kanadski premijer Mark Carney opisao je dramatičan “raskid” u svjetskom poretku i pozvao srednje sile da “djeluju zajedno”.

Dok si velike sile u novom “hobbesovskom” svijetu zasad još mogu priuštiti “samostalne pothvate”, tj. unilateralnu politiku, Carney ističe da manje utjecajne države moraju aktivno sjesti za pregovarački stol ili riskiraju da završe “na jelovniku”, pri čemu se Europska unija, iako viđena kao prirodni saveznik u tim naporima, očito više ne zadovoljava ulogom običnog partnera, već teži znatno većem globalnom utjecaju.

’Made with Europe’

Umjesto okupljanja partnera iz cijelog svijeta, Europska unija proteklih je mjeseci potvrđivala svoju gospodarsku moć, koja je uistinu impresivna: iako je europsko gospodarstvo nešto manje od američkog i kineskog, višestruko je veće od japanskog, britanskog i indijskog. Štoviše, Unija radi na jačanju vlastitog suvereniteta, od digitalne sfere do obrane. Ne radi se o bloku koji je spreman pomiriti se sa statusom “srednje sile”.

Takav je pristup pogrešan. Iako Europa nije tek jedna u nizu srednjih sila, ona nije ni “velika sila” – što Carney definira kao posjedovanje “veličine tržišta, vojnih kapaciteta i utjecaja za diktiranje uvjeta” na globalnoj pozornici, osobito u odnosima s ekstraktivnim SAD-om i represivnom Kinom. Ipak, Europa je idealan kandidat za predvođenje skupine istomišljenika među srednjim silama, kako je to Carney zamislio, i to ne kao hegemon u američkom stilu, već kao primus inter pares (prvi među jednakima).

Popis potencijalnih partnera iznimno je dug. Prvi su na redu Švicarska, Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo, ali Kanada i nešto udaljenije destinacije poput Australije, Japana i Južne Koreje također se nameću kao izvrsni kandidati. Riječ je o stabilnim demokracijama visokog životnog standarda koje u pogledu multilateralnog postavljanja pravila, otpornosti opskrbnih lanaca i digitalnog upravljanja uglavnom dijele stavove Europske unije. Blok koji bi činile te zemlje i EU mogao bi se pohvaliti da ostvaruje veći BDP od SAD-a, a zajednička proizvodnja bila bi blizu kineske.

Ipak, takav se savez ne može formirati sam od sebe. Stoga bi Europska unija trebala preuzeti ulogu pokretačice i predvodnice Pakta za otvorena i otporna gospodarstva (CORE). Prvi korak u tom smjeru bio bi sazivanje samita u Bruxellesu s ciljem potpisivanja zajedničke deklaracije (za početak nije potreban formalni ugovor). Ideja je obvezati sudionike na međusobno savjetovanje prije donošenja odluka u trgovinskoj i industrijskoj politici koje bi mogle znatnije utjecati na ostale CORE partnere.

Europska unija poglavito bi se obvezala prikupljati povratne informacije od svojih partnera prije donošenja relevantnog zakonodavstva. Nadalje, državama CORE-a omogućilo bi se sudjelovanje – bez prava glasa – u brojnim radnim i stručnim skupinama koje razrađuju pojedinosti zakonodavnih i drugih prijedloga. Ipak, EU bi konačne odluke donosila samostalno, prema vlastitim unutarnjim procedurama.

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Potreba za korjenitom promjenom

Nakon energetskih šokova, tvrtke traže veću kontrolu nad troškovima

Struktura Europske unije može podržati takav neformalan i fleksibilan aranžman. Kako navodi članak 217. Ugovora o EU-u, “Unija može s jednom ili više trećih zemalja ili međunarodnih organizacija sklopiti sporazume o uspostavljanju pridruživanja koji uključuju uzajamna prava i obveze, zajedničko djelovanje i posebne postupke”. Sporazumi s bliskim susjedima EU-a, poput Švicarske, odražavaju ovo načelo. Formalniji, iako uži presedan već postoji u području istraživanja, gdje brojne zemlje koje nisu članice EU-a sudjeluju u programu Horizon Europe kao “pridružene članice”, koje financijski pridonose i pomažu u osmišljavanju Horizon Europe programa.

Ipak, kako bi CORE zaživio, Europska unija morat će prilagoditi dio svojih politika. Primjer za to je Zakon o industrijskom akceleratoru (IAA), koji je Europska komisija predložila ovog ožujka. Zakon o industrijskom akceleratoru poziva na davanje povlaštenog tretmana robi proizvedenoj u EU-u – slijedeći primjer Kine i SAD-a – kako bi se izbjegao gubitak vlastite industrijske baze zbog predatorske konkurencije. No, udio ovog bloka u globalnoj industrijskoj proizvodnji iznosi tek oko 15 posto (uz silazni trend), što znači da je vraćanje cjelokupnih opskrbnih lanaca u Europu gotovo nemoguća misija.

Pristup “made with Europe” – proizvedeno s Europom – koji tretira ulazne resurse iz CORE zemalja kao ekvivalent europskim proizvodima, izbjegava ovaj problem. Uostalom, CORE ne samo da obuhvaća znatno veće gospodarsko područje, već njegovi potencijalni članovi posjeduju kapacitete i resurse koji Europskoj uniji nedostaju. Australija i Kanada raspolažu sirovinama, Južna Koreja proizvodi čipove, dok je Švicarska lider u biotehnologiji. Strategija “proizvedeno s Europom” ujedno bi ojačala povjerenje među partnerima čija su zajednička tržišta i dalje ključna za izvoznike iz EU-a.

Pred izborom

Moglo bi se tvrditi da će ulazni resursi unutar EU-a uvijek biti pouzdaniji od onih iz trećih zemalja. No, rizik od prekida opskrbe od istomišljenika je minimalan. Zemlje CORE-a bile bi usklađene s EU-om ekonomski i geopolitički, svjesne činjenice da je njihov globalni utjecaj samostalno – zanemariv.

Još je jedno pitanje koje Europska unija mora riješiti – njezin novi, izrazito restriktivan režim uvoza čelika. Prema trenutačnom stanju stvari, nova pravila koja prepolovljuju kvote za bescarinski uvoz i udvostručuju carine na čak 50 posto, primjenjuju se i na istomišljenike i trgovinske partnere s kojima EU ima sklopljene ugovore o slobodnoj trgovini (izuzev Norveške). To bi se trebalo promijeniti, a CORE zemlje izuzeti od primjene novih mjera.

Šire gledano, skupina CORE izbjegla bi takve destabilizujuće jednostrane poteze osiguravanjem da konzultacije počnu već u fazi osmišljavanja politika. To bi u najmanju ruku pomoglo ublažiti negativne učinke svake odluke na druga gospodarstva unutar CORE-a, čija je naklonost Europi od iznimne važnosti. Moglo bi se čak otvoriti vrata za učinkovitije zajedničko djelovanje koje donosi korist svim stranama.

Europa je pred izborom: ili će suziti svoje ambicije na usko poimanje suvereniteta i neostvarivu viziju osamljenog industrijskog preporoda ili će predvoditi izgradnju zajednice otvorenih, otpornih gospodarstava istomišljenika. Cilj nije zamijeniti SAD kao globalnog hegemona – što za EU nije ni moguće ni poželjno. Cilj je ponuditi nešto što je našem svijetu ekstrativnih velesila prijeko potrebno: vodstvo bez dominacije.

© Project Syndicate, 2026.