U knjizi iz 2014. godine, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph E. Stiglitz i Bruce C. Greenwald tvrdili su da je najvažnija društvena zadužbina sposobnost učenja. Danas je sve očitije da je “društvo učenja” ne samo stvoreno, već počinje pokretati naša gospodarstva.

Od devetnaestog stoljeća do prije otprilike 25 godina tvrtke su uglavnom ulagale u fizičku infrastrukturu i strojeve, od željeznica do vozila. No u posljednjih četvrt stoljeća porasla su ulaganja u tzv. nematerijalnu imovinu – kao što su intelektualno vlasništvo, istraživanje, softver te menadžerske i organizacijske vještine. Nedavno istraživanje Instituta McKinsey Global (MGI) pokazalo je da je do 2019. na nematerijalnu imovinu otpadalo 40% svih ulaganja u Sjedinjenim Američkim Državama i deset europskih gospodarstava, što je porast od 29% u odnosu na 1995. Čini se da su ulaganja u nematerijalnu imovinu ponovno porasla u 2020. uslijed ubrzanja digitalizacije kao odgovor na pandemiju bolesti Covid-19.

Vjerujemo da ovaj trend snažno nagovještava pojavu novog modela kapitalizma, u kojem će se uspjeh tvrtki više mjeriti njihovim ljudstvom i njihovim mogućnostima nego njihovim strojevima, proizvodima ili uslugama. Štoviše, mislimo da nema povratka. Tvrtke kao što su Amazon, Apple, Facebook i Microsoft očito dramatično rastu i bilježe hiper rast.

Nematerijalna imovina možda pokreće ovaj fenomen. Uostalom, svakako postoji korelacija između ulaganja u nematerijalnu imovinu i veće produktivnosti i rasta. Istraživanje Instituta McKinsey Global pokazalo je da poduzeća u gornjem kvartilu za rast ulažu 2,6 puta više u nematerijalnu imovinu od najnižih 50% poduzeća. Slično tome, gospodarski sektori koji su uložili više od 12% svoje bruto dodane vrijednosti (BDV) u nematerijalnu imovinu rasli su 28% brže od ostalih sektora.

Veća konkurentska prednost

Gospodarstva u kojima se povećavaju nematerijalna ulaganja također bilježe rast ukupne faktorske produktivnosti. Konkretno, jedine kompanije koje su uspjele održati stope rasta iz 2019. nakon što je krenula pandemija početkom 2020. bile su one koje su znatno uložile u cijeli niz nematerijalne imovine: inovacije, podatke i analitiku te ljudski kapital i robne marke.

U dematerijaliziranom, digitaliziranom svijetu temeljenom na znanju, korporativni povrati, produktivnost i gospodarski rast sve će više biti povezani s takvom imovinom. No oslobađanje njihove prave vrijednosti iziskuje ne samo ulaganje u njih, već i razvoj vještina i menadžerske ekspertize, ili ljudskog kapitala, potrebnog za učinkovito korištenje istih. Istraživanje Instituta McKinsey Global koje je obuhvatilo više od 860 voditelja pokazuje da je glavna razlika između brzorastućih i spororastućih kompanija u tome što prve ne samo da više ulažu u nematerijalnu imovinu i cijene njenu važnost za povećanje konkurentske prednosti, već se i usredotočuju na njeno učinkovito uvođenje.

Sve veća važnost nematerijalne imovine tako čini imperativ podizanja vještina i sposobnosti još akutnijim. Ovaj novi oblik kapitalizma potencijalno je čudesan za kvalificirane ljude s visoko prijenosnim vještinama, ali nešto strašniji za manje kvalificirane i manje digitalno osviještene. Kompanije koje nemaju dovoljno sredstava za potrebna ulaganja u nematerijalnu imovinu također bi mogle dodatno zaostajati. Dematerijalizirano gospodarstvo, ako se njime ne upravlja dobro, stoga riskira biti recept za nejednakost.

Prethodna istraživanja Instituta McKinsey Global otkrila su da je ključna značajka “superstar” tvrtki njihovo ulaganje u nematerijalnu imovinu, uključujući veliku potrošnju na podizanje vještina i sposobnosti svojih ljudi. Primjerice, još 2019. godine Amazon je najavio planove za trošenje 700 milijuna dolara tijekom šest godina kako bi prekvalificirao 100.000 zaposlenika. Drugi tehnološki divovi, uključujući Google i IBM, razvili su slične sheme.

No rastuća koncentracija prihoda i dobiti u maloj skupini uspješnih tvrtki riskira povećanje razlika u prihodima i bogatstvu. Tvrtke superzvijezde s puno nematerijalne imovine obično zapošljavaju manje, više kvalificiranih i bolje plaćenih ljudi koji su općenito produktivniji od zaposlenika u manje digitaliziranim tvrtkama. Ako te superzvijezde još više odu prema naprijed, tada bi se udio rada u nacionalnom dohotku – postotak koji odlazi na naknadu za radnike – mogao još više smanjiti.

Ključna uloga vlada

To ne znači da bi daljnje širenje ili osposobljavanje vlastitih ljudi u uspješnim poduzećima koja se temelje na nematerijalnoj imovini trebalo biti ograničeno. Takve kompanije važan su izvor inovacija i rasta visoke produktivnosti te imaju velike poticaje za nastavak ulaganja u nematerijalnu imovinu. Umjesto toga, poduzeća i vlade trebale bi učiniti sve što mogu kako bi proširile vještine koje će otvoriti mogućnosti za veći broj pojedinaca i poduzeća u digitalnom gospodarstvu.

Ogromna vrijednost je u pitanju. S obzirom na sve veće dokaze o korelaciji između ulaganja u nematerijalnu imovinu i rasta BDV-a, voditelji i donositelji politika trebali bi se zapitati što će biti potrebno za realizaciju mogućnosti koje nematerijalna imovina predstavlja. Ako bi dodatnih 10% poduzeća ostvarilo isti udio ulaganja u nematerijalnu imovinu i rasta BDV-a kao tvrtke s najvećim rastom, to bi moglo rezultirati dodatnim bilijunom dolara u BDV-u ili povećanjem od 2,7% u svim sektorima u gospodarstvima OECD-a.

Vlade mogu imati ključnu ulogu u prekvalifikaciji i osiguravanju uspostave odgovarajuće infrastrukture znanja. To znači usredotočiti se na obrazovanje, internet i druge komunikacijske tehnologije, kao i urbanističko planiranje te javnu potrošnju usmjeriti na znanost.

Digitalizirana, dematerijalizirana ekonomija već je tu, a njeno širenje nezaustavljivo. Izazov je upravljati tranzicijom na način koji koristi mnogima, a ne samo nekolicini.