Postoji jedna pretpostavka na kojoj počiva gotovo cijela ljudska civilizacija, a o kojoj gotovo nikada ne razmišljamo: da ljudi umiru. Ne mislim pritom na smrt kao biološku činjenicu, o kojoj su dovoljno govorili liječnici, pjesnici i svećenici, nego na nešto mnogo dublje – na činjenicu da je čitav naš politički i društveni poredak izgrađen pod pretpostavkom da nijedan čovjek neće ostati dovoljno dugo živ da trajno zadrži vlast, bogatstvo, znanje ili društveni utjecaj. To nam se čini toliko prirodnim da ga više i ne primjećujemo. Kao što riba ne primjećuje vodu u kojoj pliva, tako ni civilizacija ne primjećuje vlastitu smrtnost. Ona nije zapisana ni u jednom ustavu, nije proglašena ni u jednoj deklaraciji o ljudskim pravima i nije sadržana ni u jednom političkom programu, ali se ipak skriva iza gotovo svake institucije koju smo tijekom povijesti izgradili.
Gotovo sve što nazivamo društvom pretpostavlja da ljudi odlaze. Nasljedno pravo postoji zato što vlasnici umiru; obitelj zato što roditelji jednoga dana nestaju, a djeca zauzimaju njihovo mjesto; sveučilišta zato što profesori prenose znanje generacijama koje će ih nadživjeti; umjetnost zato što autori ostavljaju djela publici koju nikada neće upoznati; povijest zato što se ljudi neprekidno izmjenjuju. Čak je i sama ideja napretka nezamisliva bez smrti, jer napredak pretpostavlja da nova generacija nije dužna misliti kao prethodna, da može odbaciti njezine autoritete, predrasude i istine. Smrt, dakle, nije samo kraj pojedinačnoga života. Ona je mehanizam kojim civilizacija oslobađa prostor novim ljudima i novim idejama. Možda upravo zato nikada nismo ozbiljno razmišljali o tome što bi se dogodilo kada bi ta pretpostavka jednoga dana prestala vrijediti.
Ne govorim pritom o besmrtnosti u religijskom smislu, niti o mitu ili fantaziji, nego o nečemu mnogo skromnijem, ali upravo zato mnogo opasnijem. Što ako čovjek više ne bude živio sedamdeset ili osamdeset godina, nego sto pedeset ili dvjesto? Što ako biološka granica koja je tisućama godina određivala ritam politike, gospodarstva i kulture počne nestajati pred našim očima? Takva promjena ne bi značila samo dulji život; značila bi drukčiju civilizaciju. Gotovo nijedna institucija koju poznajemo nije nastala za ljude koji žive dvjesto godina. Ni parlament, ni sveučilište, ni tržište rada, ni mirovinski sustav, ni obitelj, ni država nisu oblikovani za društvo u kojem se generacije izmjenjuju sporo i u kojem ista osoba desetljećima, pa možda i stoljećima, može zadržati iskustvo, bogatstvo ili moć.
Možda će se jednoga dana pokazati da najveća revolucija dvadeset i prvoga stoljeća neće biti umjetna inteligencija, kvantno računalstvo ni kolonizacija svemira. Možda će najveća revolucija biti mnogo tiša: trenutak u kojem je čovjek prvi put ozbiljno povjerovao da smrt više nije sudbina nego tehnički problem. Ako se to doista dogodi, neće se promijeniti samo medicina. Promijenit će se politika, pravo, gospodarstvo, a zajedno s njima i sama ideja čovjeka. Tek bismo tada možda mogli razumjeti da smrt nikada nije bila samo kraj života, nego cijelo vrijeme nevidljivi ustav civilizacije.
Smrt kao politička institucija
Smrt smo navikli promatrati kao činjenicu prirode. Rađamo se, živimo i umiremo; biologija završava ondje gdje počinje politika. Tako barem mislimo. Ali što ako je upravo suprotno? Što ako smrt nije tek biološka činjenica na kojoj se politika slučajno zatekla, nego jedna od njezinih najdubljih pretpostavki? Dovoljno je na trenutak promotriti koliko naših institucija postoji isključivo zato što ljudi umiru. Nasljedno pravo postoji zato što vlasnik jednoga dana više neće biti vlasnik; vlasništvo se prenosi jer nitko ne može zauvijek ostati njegov nositelj. Obrazovanje postoji zato što znanje mora prijeći s jedne generacije na drugu, a sveučilišta nisu samo mjesta istraživanja nego i mehanizmi prijenosa civilizacijskog pamćenja. Kad bi profesori živjeli tristo godina, bi li uopće postojala ista potreba za stalnim obnavljanjem akademske zajednice? Bi li mladi znanstvenici ikada došli na red ili bi desetljećima ostajali tek asistenti svojim besmrtnim učiteljima?
Isto vrijedi i za gospodarstvo. Svaka velika obiteljska tvrtka, svaka korporacija, svaka banka i svaki obrt prije ili kasnije suočavaju se s pitanjem sukcesije, ne zato što tako nalaže zakon, nego zato što tako nalaže biologija. Čitava disciplina korporativnog upravljanja velikim je dijelom nastala kao odgovor na pitanje što se događa kada osnivač više nije ovdje. Još je očitije u politici. Demokracija počiva na izborima, mandati imaju rok trajanja, predsjednici odlaze, parlamenti se raspuštaju, vlade se smjenjuju. Obično mislimo da je riječ o pravnim ograničenjima političke moći, ali pravo zapravo samo formalizira nešto što je mnogo starije od svakoga ustava. Nijedan političar, ma koliko moćan bio, nije mogao ozbiljno računati na to da će stoljećima ostati na vlasti. Biologija je uvijek bila posljednji korektiv politike. Možda upravo zato nikada nismo primijetili da demokracija ne počiva samo na slobodi nego i na prolaznosti.
Ta tvrdnja na prvi pogled zvuči gotovo svetogrdno, jer demokraciju obično objašnjavamo slobodom, jednakošću, ljudskim pravima ili društvenim ugovorom. Sve je to točno, ali nijedna od tih ideja sama po sebi ne objašnjava zašto demokratske institucije uopće mogu funkcionirati. One funkcioniraju zato što nijedna generacija ne može trajno zadržati monopol nad društvom. Smrt neprekidno otvara prostor novim biračima, novim političarima, novim profesorima, novim poduzetnicima i novim umjetnicima. Ona razbija svaku trajnu koncentraciju moći mnogo učinkovitije nego što bi to mogao učiniti bilo koji ustavni sud. Možda zato možemo izreći rečenicu koja će na prvi pogled zvučati paradoksalno: demokracija nije nastala zato što su ljudi slobodni; nastala je zato što su smrtni.
Naravno, sloboda ostaje njezina moralna pretpostavka, ali smrtnost je njezina antropološka pretpostavka. Demokracija podrazumijeva društvo u kojem se generacije izmjenjuju dovoljno brzo da nijedna ne može stoljećima zadržati političku, gospodarsku i kulturnu prevlast. Ona pretpostavlja da će današnji pobjednici sutra biti starci, a prekosutra uspomena; drugim riječima, da vrijeme na kraju pripada svima. Ali što ako jednoga dana prestane biti tako? Što ako biologija, koja je tisućama godina bila najveći saveznik političke jednakosti, izgubi tu ulogu? To više ne bi bila tek medicinska inovacija. Bio bi to kraj političke antropologije na kojoj je izgrađena moderna civilizacija.
Religije obećavale, tehnologija pokušava
Povijest čovječanstva mogla bi se ispričati i kao povijest jednoga jedinog sna – sna da se pobijedi smrt. Prije nego što je čovjek počeo graditi države, pisati zakone ili oblikovati filozofske sustave, već je pokušavao odgovoriti na pitanje koje će ostati najveće od svih: može li se živjeti zauvijek? Gotovo da nema velike civilizacije koja na to nije ponudila vlastiti odgovor. Mijenjali su se jezici, bogovi i obredi, ali pitanje je uvijek ostajalo isto.
Najstariji književni tekst koji posjedujemo, Ep o Gilgamešu, nije priča o kraljevima ni o ratovima, nego o čovjeku koji nakon smrti prijatelja prvi put shvaća da će i sam umrijeti. Sve što nakon toga čini samo je pokušaj da pronađe besmrtnost. Na kraju ne nalazi eliksir života, nego spoznaju da je smrtnost granica ljudskoga postojanja i da upravo zato čovjek mora graditi gradove, zakone i kulturu. Civilizacija tako postaje odgovor na smrt. Egipat je ponudio drukčije rješenje. Faraoni nisu gradili piramide zato što su bili opsjednuti monumentalnošću, nego zato što su vjerovali da je ovozemaljski život tek uvod u drugi. Mumificiranje tijela, pogrebni obredi i Knjiga mrtvih nisu bili izraz morbidnosti, nego uvjerenja da smrt nije kraj, nego prijelaz. Besmrtnost nije trebalo proizvesti; trebalo ju je zaslužiti i pravilno ritualizirati.
Grci su bili manje sigurni. Njihovi su bogovi besmrtni upravo zato što nisu ljudi. Čovjek može steći slavu, može ostati živ u pjesmi i sjećanju, ali ne može pobijediti vlastitu prirodu. Ahilej bira kratak život i vječnu slavu, Odisej odbija Kalipsinu ponudu besmrtnosti kako bi se vratio kući. Već se u tim mitovima nazire duboka intuicija da besmrtnost možda nije dar nego gubitak ljudskosti. Kršćanstvo donosi posve drukčiju perspektivu. Ono ne obećava produljenje života, nego uskrsnuće. Besmrtnost nije rezultat ljudske moći, nego Božje milosti. Nitko ne može osvojiti vječni život vlastitim znanjem, bogatstvom ili tehnikom. Upravo zato kršćanska nada nikada nije bila tehnološki projekt; ona pripada području spasenja, a ne području inženjerstva. Slična se misao pojavljuje i u budizmu, premda u posve drukčijem obliku. Cilj nije živjeti beskonačno dugo, nego prekinuti beskonačni krug rađanja i umiranja. Ono što treba nadvladati nije smrt, nego vezanost za život. Besmrtnost nije produženje postojanja, nego oslobođenje od potrebe da se ono neprestano ponavlja.
Čak su i alkemičari, sa svojim potragama za kamenom mudraca i eliksirom života, ostajali na granici između znanosti i metafizike. Njihovi su eksperimenti možda bili naivni, ali njihova je ambicija bila ista kao i u svim velikim religijama: pronaći put preko granice koju je priroda postavila čovjeku. Tisućama su godina odgovori bili različiti, ali je jedna pretpostavka ostajala nepromijenjena. Besmrtnost nije pripadala povijesti. Dolazila je nakon povijesti, iznad povijesti ili izvan povijesti. Čovjek ju je mogao očekivati, moliti za nju ili joj se nadati, ali nije vjerovao da je može proizvesti. Upravo zato živimo u možda najvećem civilizacijskom prijelomu od početka moderne znanosti. Prvi put besmrtnost prestaje biti obećanje religije i postaje cilj tehnologije.
To, naravno, ne znači da će tehnologija uspjeti. To danas nitko ne može znati. Revolucionarno je nešto drugo: prvi put u povijesti najrazvijeniji umovi svijeta ne pokušavaju samo razumjeti život, nego sustavno rade na tome da izmijene njegovu konačnost. Ono što je tisućljećima pripadalo teologiji i metafizici postupno postaje predmet biologije, informatike i inženjerstva. To nije samo znanstveni pomak. To je promjena civilizacijskoga horizonta. Onoga trenutka kada čovjek povjeruje da se smrt može riješiti tehnologijom, mijenja se nešto mnogo dublje od medicine. Mijenja se odnos prema vremenu, prema povijesti, prema politici i, naposljetku, prema samome čovjeku. Religije su učile da čovjek mora prihvatiti vlastitu konačnost kako bi razumio smisao života. Tehnologija prvi put sugerira da to možda više neće morati.
Silicijska dolina i novi kult besmrtnosti
Ako je 20. stoljeće vjerovalo da će tehnologija čovjeku osigurati udobniji život, 21. sve više vjeruje da će mu osigurati dulji život. Razlika se možda čini tek stupnjem razvoja, ali zapravo označava promjenu civilizacijskoga karaktera. Jedno je graditi bolje automobile, brža računala ili učinkovitije lijekove; sasvim je drugo pokušati ukloniti granicu koja je od početka povijesti određivala što znači biti čovjek. Nije slučajno da ta ideja nije nastala na sveučilišnim katedrama za filozofiju niti u velikim religijskim zajednicama. Nastala je ondje gdje se danas koncentriraju kapital, znanje i tehnološka moć u razmjerima kakve svijet dosad nije poznavao – u Silicijskoj dolini.
Na prvi pogled riječ je o ljudima koji se bave posve različitim projektima. Sam Altman razvija umjetnu inteligenciju, Elon Musk ulaže u svemirske letove, neurotehnologiju i robotiku, Ray Kurzweil desetljećima govori o tehnološkoj singularnosti, Peter Thiel financira istraživanja dugovječnosti i otvoreno tvrdi da smrt nije nužnost nego problem, dok Bryan Johnson vlastito tijelo pretvara u laboratorij u pokušaju da uspori ili čak preokrene proces starenja. Uz njih postoje deseci manje poznatih tvrtki koje razvijaju genske terapije, regenerativnu medicinu, kriopohranu, sučelja između mozga i računala te sustave umjetne inteligencije koji bi jednoga dana mogli proširiti ili čak zamijeniti dio ljudskih kognitivnih sposobnosti. Promatra li se svaki od tih projekata zasebno, riječ je o različitim istraživačkim smjerovima. Promatraju li se zajedno, otkrivaju zajedničku pretpostavku: čovjek nije dovršeno biće. Čovjek je projekt.
Upravo je u tome možda sadržana najvažnija filozofska promjena našega vremena. Zapadna je civilizacija stoljećima polazila od uvjerenja da postoji ljudska priroda koju možemo upoznati, poštovati ili moralno usavršavati, ali ne i temeljno izmijeniti. Tehnološka kultura Silicijske doline polazi od gotovo suprotne pretpostavke. Ako je čovjek rezultat evolucije, tada nema razloga da evoluciju prepustimo isključivo prirodi. Ono što je milijunima godina činila biologija ubuduće bi mogla činiti tehnologija. To više nije tek izraz znanstvenoga optimizma. To je nova metafizika. Nekada su religije odgovarale na pitanje što je čovjek i kakva je njegova sudbina. Danas se prvi put pojavljuje kultura koja vjeruje da na to pitanje više neće odgovarati filozofi ni teolozi, nego inženjeri. Umjesto spasenja govori o nadogradnji, umjesto otkupljenja o optimizaciji, umjesto uskrsnuća o produljenju života. Rječnik se promijenio, ali je ambicija ostala ista: nadvladati granice ljudske konačnosti.
To, naravno, ne znači da je riječ o novoj religiji u doslovnom smislu. Ali znači da tehnološka elita postupno preuzima ulogu koju su nekoć imale religije. Ona više ne nudi samo proizvode ni usluge; nudi viziju čovjeka i odgovor na pitanje što bismo mogli postati. Upravo zato bilo bi pogrešno sve to promatrati kao niz ekscentričnih projekata bogatih milijardera. Nije presudno hoće li uspjeti. Povijesno je mnogo važnije to što su prvi put ljudi koji raspolažu najvećim kapitalom i najmoćnijim istraživačkim kapacitetima svijeta odlučili goleme resurse usmjeriti prema cilju koji je tisućama godina pripadao isključivo religiji: pobijediti smrt. Možda će se pokazati da je taj cilj nedostižan. Ali čak i ako jest, jedna se promjena već dogodila. Čovjek je prestao smrt doživljavati kao sudbinu i počeo ju je promatrati kao tehnički problem. A onoga trenutka kada se sudbina pretvori u problem koji treba riješiti, više ne započinje samo nova faza tehnologije, nego i nova epoha ljudske samospoznaje.
Što se događa s demokracijom ako ljudi prestanu umirati?
Tek sada dolazimo do pitanja koje se gotovo uopće ne postavlja. Sve rasprave o dugovječnosti, regenerativnoj medicini ili digitalnoj besmrtnosti uglavnom se vode iz perspektive biologije, ekonomije ili etike. Pitamo koliko će ljudi živjeti, koliko će to stajati, tko će imati pristup novim tehnologijama i kakve će posljedice one imati za zdravstvene sustave. Gotovo nitko, međutim, ne postavlja pitanje kakve će posljedice imati za samu demokraciju. A možda je upravo to pitanje važnije od svih ostalih.
Demokracija nije samo način izbora vlasti. Ona je i način organizacije vremena. Pretpostavlja da se ljudski životi odvijaju u razmjerno kratkom rasponu, da se generacije neprestano izmjenjuju i da nijedna ne može trajno zadržati političku, gospodarsku ili kulturnu dominaciju. Svakih dvadesetak ili tridesetak godina na političku pozornicu dolazi nova generacija sa svojim iskustvima, svojim strahovima i svojim očekivanjima. Demokracija zato nije samo sustav glasovanja; ona je sustav smjene. Ali što ako smjene više ne bude? Zamislimo društvo u kojem prosječan životni vijek nije 80, nego 180 godina. Kakav bi smisao tada imao mirovinski sustav? Kada bi čovjek uopće odlazio u mirovinu – nakon 60 godina rada, nakon 90 ili možda nikada? Što bi značila karijera koja traje stoljeće i pol? Bi li mladi uopće imali priliku zauzeti odgovorna mjesta ili bi desetljećima čekali da ih oslobode ljudi koji na njima sjede već stotinu godina?
Jednako zanimljiva postaju pitanja vlasništva i kapitala. Kapitalizam kakav poznajemo ne počiva samo na tržištu nego i na sukcesiji. Bogatstvo se ne samo akumulira nego se, smrću vlasnika, neprestano raspršuje kroz nasljeđivanje. Svaka smrt predstavlja i određenu redistribuciju imovine, moći i utjecaja. No što bi se dogodilo kada bi najbogatiji ljudi svijeta živjeli dvjesto godina? Koliko bi kapitala uspjeli akumulirati, koliko bi poduzeća kontrolirali i koliko bi puta nadživjeli svoje konkurente? Isto vrijedi i za politiku. Što znači predsjednički mandat u društvu u kojem političar može aktivno djelovati stoljeće? Što znači iskustvo ako jedna osoba može sudjelovati u političkom životu sto pedeset godina? Hoće li dugovječnost proizvoditi mudrost ili petrifikaciju? Hoće li društvom upravljati najiskusniji ili jednostavno oni koji najduže nisu umrli?
U tom trenutku demokracija prestaje biti pitanje procedure i postaje pitanje biologije. Navikli smo vjerovati da jednakost proizlazi iz zakona. Ali zakoni mogu izjednačiti prava; ne mogu izjednačiti vrijeme. Demokratska jednakost uvijek je pretpostavljala da svi ljudi raspolažu približno jednakim životnim horizontom. Neki će živjeti kraće, neki dulje, ali nitko neće imati prednost od dodatnog stoljeća života. Upravo je ta biološka jednakost bila jedan od skrivenih temelja političke jednakosti. Što ako ona nestane? Možda će se tada pokazati da najveća prijetnja demokraciji neće biti diktatura, populizam ili umjetna inteligencija, nego mogućnost da vrijeme postane najvrjedniji oblik kapitala. Novac se može oporezivati, moć se može ograničavati, ali kako ograničiti čovjeka koji jednostavno raspolaže sa stotinu godina više od svih drugih? U takvom bi svijetu politički sukobi mogli poprimiti sasvim novo lice. Više se ne bi vodili samo između bogatih i siromašnih, rada i kapitala, ljevice i desnice, nego između onih koji raspolažu vremenom i onih koji ga nemaju. Možda će zato budući ustavi prvi put morati odgovoriti na pitanje koje se današnjima čini gotovo besmislenim: kako zaštititi demokraciju od ljudi koji predugo žive? To danas zvuči kao paradoks, ali gotovo svaka velika politička epoha započela je pitanjima koja su prethodnoj generaciji izgledala nezamislivo.
Digitalna osoba
Sve dosad pretpostavljali smo da će najveći izazov budućnosti biti produljenje ljudskoga života. No možda će se pokazati da to nije najradikalnija promjena koja nas očekuje. Mnogo dublje posljedice moglo bi imati nešto što već nastaje pred našim očima: mogućnost da čovjek iza sebe ne ostavi tek digitalni arhiv vlastitoga života, nego digitalnu prisutnost koja djeluje kao njegov uvjerljivi nastavak. Stoljećima smo vjerovali da iza čovjeka ostaju tragovi – knjige, pisma, fotografije, dnevnici i snimke glasa – ali nitko nije mislio da oni mogu nastaviti živjeti umjesto njega. Shakespeare nije razgovarao sa svojim čitateljima, Mozart nije odgovarao na pitanja svojih slušatelja. Njihova su djela nadživjela autore, ali nikada nisu stvarala iluziju njihove prisutnosti. Upravo se to danas prvi put mijenja.
Zamislimo sustav umjetne inteligencije koji raspolaže svim vašim knjigama, člancima, elektroničkom poštom, privatnim bilješkama, javnim nastupima, fotografijama, videosnimkama i glasovnim zapisima te je dovoljno sofisticiran da iz svega toga ne rekonstruira samo vaš stil pisanja, nego i način zaključivanja, smisao za humor, moralne intuicije, karakteristične reakcije pa čak i način na koji pamtite vlastiti život. Zamislimo da vaša unuka, 20 godina nakon vaše smrti, može s vama razgovarati satima i pritom steći dojam da doista razgovara s vama. Što je tada zapravo umrlo? Tijelo, nesumnjivo. Ali je li umrla osoba? Na to pitanje više neće biti dovoljno odgovoriti biologijom, jer osoba nikada nije bila tek organizam. Ona je identitet, karakter, sjećanje, svijest o sebi i odnos prema drugima. Ako tehnologija uspije uvjerljivo rekonstruirati većinu tih elemenata, pravo, filozofija i teologija prvi će se put naći pred pitanjem koje dosad nije postojalo: je li digitalni dvojnik tek alat ili je postao nešto više od alata?
Naravno, bilo bi naivno tvrditi da će računalo postati čovjek. Ali jednako bi naivno bilo tvrditi da će takvi sustavi ostati obični programi. Već danas ljudi strojevima povjeravaju svoje tajne, od njih traže savjete i razvijaju osjećaj bliskosti koji bi se prije samo nekoliko godina činio nezamislivim. Ako je to moguće sada, kada je tehnologija još uvijek u povojima, što će biti za 30 ili 50 godina? Pravo će se tada suočiti s pitanjima za koja danas nema ni odgovarajući rječnik. Može li digitalni dvojnik raspolagati autorskim pravima autora čiji je stil nastavio razvijati? Smije li sklapati ugovore u njegovo ime? Može li biti odgovoran za klevetu ili prijevaru? Može li netko zabraniti njegovo postojanje ili će jednoga dana postati dio ostavinske mase, poput kuće, automobila ili knjižnice?
Možda je, međutim, još neugodnije pitanje političke naravi. Što znači smrt ako digitalna osoba nastavlja sudjelovati u javnom prostoru? Ako njezine knjige više nisu samo tekstovi nego aktivni sugovornici, ako njezini politički stavovi nastavljaju utjecati na birače kroz razgovore koji djeluju potpuno autentično, hoće li društvo u kojem mrtvi nastavljaju govoriti još uvijek biti društvo u kojem prostor pripada živima? Od Platona nadalje zapadna je filozofija razlikovala žive od mrtvih. Ta granica nije bila važna zato što je metafizički jednostavna, nego zato što je društveno bila neupitna. Digitalna bi civilizacija mogla biti prva koja će je učiniti nejasnom. Moguće je stoga da najveće pitanje budućnosti neće biti može li čovjek živjeti beskonačno dugo, nego nešto mnogo uznemirujuće: može li čovjek prestati umirati, a da pritom nikada više do kraja ne ostane živ?
Nova aristokracija
Ako se tehnologije radikalnoga produljenja života jednoga dana doista pokažu uspješnima, najveći problem neće nastati onoga trenutka kada svi ljudi počnu živjeti 200 godina. Takav se scenarij gotovo sigurno neće dogoditi. Povijest nas uči da nijedna velika tehnološka inovacija nije nastala kao opće dobro. Najprije je bila privilegij malobrojnih, a tek mnogo kasnije postala dostupna većini. Tako je bilo s pismenošću, knjigom, sveučilištem, električnom energijom, automobilom, internetom i umjetnom inteligencijom. Tehnologija gotovo uvijek najprije povećava nejednakosti, a tek ih desetljećima poslije počinje smanjivati. Zašto bismo vjerovali da će s besmrtnošću biti drukčije? Možda će upravo ona proizvesti najveću društvenu nejednakost u ljudskoj povijesti – ne između bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih, nego između dugovječnih i običnih ljudi.
To bi bila prva aristokracija koja ne bi počivala ni na krvi, ni na zemlji, ni na plemićkoj tituli, nego na biologiji. Feudalni je plemić imao prednost zato što se rodio u pravoj obitelji, industrijski kapitalist zato što je posjedovao sredstva za proizvodnju, a nova bi elita raspolagala nečim mnogo vrjednijim od obojega – vremenom. Vrijeme je jedino dobro koje se tijekom cijele ljudske povijesti nije moglo kupiti. Zamislimo poduzetnika koji umjesto 40 godina poslovnoga života raspolaže sa 150; političara koji tijekom jednoga života može izgraditi mrežu odnosa kakvu danas ne mogu stvoriti ni tri uzastopne generacije; znanstvenika koji ima stoljeće i pol za usavršavanje vlastite discipline ili investitora koji tijekom dva stoljeća može gomilati kapital, iskustvo i utjecaj. Kolika bi bila prednost takvih ljudi pred onima koji i dalje žive 80 godina? Teško ju je uopće izraziti ekonomskim jezikom. Kapital se može izgubiti, znanje zastarijeva, političke se okolnosti mijenjaju, ali iskustvo stečeno tijekom dva stoljeća ne može se jednostavno nadoknaditi.
Demokracija je, možda i nesvjesno, uvijek pretpostavljala približno jednake biološke horizonte. Polazila je od toga da svi ljudi imaju ograničeno vrijeme za stjecanje bogatstva, utjecaja i moći. Naravno, neki će biti uspješniji od drugih, ali nitko neće imati dodatno stoljeće života kao početnu prednost. Što ako upravo ta pretpostavka nestane? Jednakost pred zakonom možda će ostati netaknuta, ali će jednakost životnih mogućnosti biti nepovratno narušena. Zanimljivo je da se suvremene rasprave o nejednakosti gotovo isključivo vode oko prihoda, poreza i vlasništva. Govorimo o redistribuciji bogatstva, univerzalnom temeljnom dohotku ili progresivnom oporezivanju, a pritom možda previđamo da će najveća nejednakost budućnosti biti neredistributivna. Proizlazit će iz činjenice da će jedni jednostavno imati više života od drugih.
Kako oporezovati dodatnih stotinu godina? Kako zakonom izjednačiti dvojicu ljudi od kojih je jedan imao dva stoljeća za stjecanje iskustva, poznanstava i kapitala, a drugi tek osamdeset godina? Vjerojatno će upravo zato budući politički sukobi izgledati bitno drukčije od današnjih. Neće se više voditi samo između rada i kapitala, države i tržišta ili ljevice i desnice, nego između onih koji mogu kupiti vrijeme i onih koji to ne mogu. To bi bila prva aristokracija u povijesti koja ne bi tvrdila da je plemenitija, mudrija ili moralno superiornija. Tvrdila bi samo da živi dulje. Upravo bi zato mogla postati najstabilniji, ali i najopasniji oblik nejednakosti koji je čovječanstvo ikada proizvelo.
Smrt kao jamstvo slobode
Možda smo cijelo vrijeme postavljali pogrešno pitanje. Pitali smo što bismo dobili kada bismo pobijedili smrt, a mnogo je važnije zapitati se što bismo time izgubili. Naša je civilizacija navikla smrt promatrati gotovo isključivo kao neprijatelja. Ona prekida ljubavi, razara obitelji, odnosi genije prije nego što dovrše svoje djelo i ostavlja praznine koje se više nikada ne mogu ispuniti. Iz perspektive pojedinca teško je zamisliti išta okrutnije. Ali civilizacije ne postoje iz perspektive pojedinca; one postoje iz perspektive stoljeća. A iz te perspektive smrt nije samo kraj jednoga života nego i mehanizam povijesne obnove. Svaka velika kulturna epoha započela je zato što je prethodna završila. Renesansa nije pobijedila srednji vijek u raspravi; jednostavno ga je nadživjela. Prosvjetiteljstvo nije uvjerilo sve svoje protivnike; njihova je generacija postupno nestala. Liberalna demokracija nije trijumfirala zato što su se europski monarsi dragovoljno odrekli vlasti, nego zato što su se tijekom desetljeća izmijenile generacije koje su svijet razumjele na drukčiji način. Povijest, drugim riječima, ne napreduje samo snagom boljih argumenata. Napreduje zato što nijedna generacija nema pravo veta nad budućnošću.
U tome možda leži najdublja politička funkcija smrtnosti. Smrt ne oduzima samo život pojedincu; ona vraća budućnost živima. Svaka je generacija prisiljena učiniti ono što gotovo nijedna ne bi učinila dobrovoljno: prepustiti svijet ljudima koji misle drukčije od nje. Nijedna ustavna odredba nije toliko snažna kao ta biološka činjenica. Nijedan parlament nije uspio donijeti zakon kojim bi se svaka elita obvezala da će jednoga dana otići. Priroda je to učinila umjesto politike. Možda upravo zato nikada nismo primijetili da je smrtnost jedan od prešutnih uvjeta slobode. Jer sloboda nije samo mogućnost da biramo vlast; ona je i mogućnost da svijet ne ostane zauvijek u rukama istih ljudi. Kad bi se biološke elite prestale mijenjati, kad bi najutjecajniji političari, najbogatiji poduzetnici, najmoćniji investitori i najutjecajniji intelektualci ostajali aktivni stoljećima, bi li nova generacija uopće još imala priliku oblikovati vlastiti svijet ili bi njezina najveća politička ambicija postala čekanje?
Možda zato pitanje besmrtnosti uopće nije pitanje života, nego pitanje vremena. Vrijeme nije samo ono što pojedinac posjeduje; ono je prostor koji jedna generacija ostavlja drugoj. Civilizacija nije nastala zato što su ljudi živjeli dugo, nego zato što su dovoljno rano odlazili da bi oni koji dolaze mogli pokušati izgraditi drukčiji svijet. To ne znači da smrt treba slaviti. Bila bi to okrutna i nehumana misao. Smrt ostaje najveća tragedija pojedinca. Ali ono što je tragedija pojedinca može istodobno biti uvjet opstanka zajednice. Povijest je puna takvih paradoksa. Rat je tragedija, ali je oblikovao države; glad je tragedija, ali je mijenjala gospodarstva; epidemije su tragedije, ali su ubrzavale društvene promjene. Nije riječ o njihovu opravdanju, nego o razumijevanju njihove povijesne funkcije. Možda će se jednoga dana pokazati da je i sa smrću slično: da ona nije samo granica ljudskoga života nego i granica ljudske moći. I možda upravo zato najveće pitanje budućnosti nije možemo li pobijediti smrt, nego može li društvo ostati slobodno ako u tome uspijemo.
Civilizacija postoji zahvaljujući smrti
Velike civilizacijske promjene rijetko započinju odgovorima. Mnogo češće započinju pitanjima koja prethodne generacije nisu znale ni postaviti. Možda je upravo takvo pitanje danas pred nama. Ne hoćemo li jednoga dana živjeti 150 ili 200 godina. Ne hoće li umjetna inteligencija postati inteligentnija od čovjeka. Čak ni pitanje možemo li pobijediti starenje možda neće biti ono po kojem će se pamtiti naše stoljeće. Pravo će pitanje biti mnogo dublje i mnogo neugodnije: može li ljudsko društvo ostati ljudsko ako smrt prestane određivati njegov ritam? To nije medicinsko pitanje. Nije čak ni tehnološko. To je pitanje političke filozofije.
Dvije i pol tisuće godina raspravljamo o najboljem obliku vlasti. Platon je vjerovao da trebaju vladati filozofi, Aristotel je tražio ravnotežu između različitih oblika poretka, Hobbes je strah od smrti pretvorio u temelj države, Locke je izgradio teoriju prirodnih prava, Rousseau društveni ugovor, a moderna demokracija ideju političke jednakosti. Ali svi su oni, premda često nesvjesno, polazili od iste pretpostavke: da su ljudi smrtni. Nitko od njih nije morao razmišljati o društvu u kojem bi najbogatiji živjeli dvostruko dulje od najsiromašnijih, o demokraciji u kojoj ista generacija može ostati na vlasti stoljeće i pol ili o digitalnim osobama koje nakon biološke smrti nastavljaju sudjelovati u javnom životu. Ne zato što im je nedostajalo mašte, nego zato što je takav svijet bio nezamisliv. Nama možda više nije.
Možda će se upravo zato politička filozofija 21. stoljeća morati vratiti na sam početak. Prije demokracije, prije liberalizma, prije socijalizma, pa čak i prije države, morat će ponovno odgovoriti na pitanje što je čovjek, jer svaki politički poredak na kraju je samo posljedica odgovora na to pitanje. Promijenimo li čovjeka, promijenit ćemo i politiku. Zato bi bilo pogrešno ovu raspravu svesti na tehnološki optimizam ili pesimizam. Nije presudno hoće li se sva obećanja transhumanista ostvariti; već sama mogućnost da ih ozbiljno razmatramo mijenja način na koji razumijemo vlastitu civilizaciju. Ponekad nije potrebno da se revolucija doista dogodi. Dovoljno je da postane zamisliva.
Možda se upravo u takvom trenutku nalazimo. Buduće bi generacije mogle zaključiti da je 21. stoljeće bilo razdoblje u kojem je čovjek prvi put ozbiljno pokušao ukinuti vlastitu konačnost. Ali nije sigurno da će ga zbog toga pamtiti kao stoljeće najvećega oslobođenja. Mogle bi ga pamtiti i kao stoljeće u kojem je čovjek, nastojeći pobijediti smrt, prvi put doveo u pitanje političke i moralne temelje na kojima je izgradio vlastitu slobodu. Jer možda smo cijelo vrijeme polazili od pogrešne pretpostavke. Možda civilizacija ne postoji unatoč smrti, nego upravo zahvaljujući njoj. Možda smrt nije samo granica ljudskoga života. Možda je granica svake vlasti. I možda upravo zato nije posljednji neprijatelj čovjeka, nego posljednja demokratska institucija.
